Andy Jelčić

Gaža

Možda je Moravia zaista imao pravo. Možda o ljudskim sudbinama najviše odlučuje stanje pažnje ili nepažnje u ključnim trenutcima života. 

U svakome slučaju, nepažnja, ili nedostatak pozornosti nekadašnjega organizatora, a sadašnjeg menadžera, dovela je do toga da su on i pjevačka zvijezda većini poznata samo po pseudonimu S., sada snuždeno sjedili na udobnome, kožnatom, crnom zadnjem sjedalu Audija Q7, koji je autocestom s neprimjerenih stotinu i sedamdeset kilometara na sat jurio prema granici Srbije.

Koncerti i gaže od proljeća prema jeseni postupno su se premještali prema jugu. Kako je to pjevaču menadžer davno stručno objasnio, koncerti su režirani, zna se unaprijed kojim će slijedom ići pjesme te što će se pjevati kao redoviti dodatak, nakon što publika skandirajući ostane na svojim mjestima. Gaže su, naprotiv, mahom privatne zabave, rođendani lokalnih moćnika koji zakone uglavnom tumače „na svoj način“. Tu nije baš bilo jasno što će se pjevati i kojim redom, ali ti su angažmani (odatle izraz gaža, kako je rekao menadžer) uglavnom završavali smotuljkom novčanica bez potvrde i računa, a tri zgrade s apartmanima nedaleko Makarske rasle su bez zastoja, obećavajući pjevaču budućnost bez napornih putovanja, pijanih domaćina, priča o ratnim junaštvima i stalno ponavljanoga izraza „klošar“ kada se govorilo o neistomišljenicima.

Taj neprekinuti niz zakonitih i porezu podložnih primitaka od koncerata i sve veća količina novčanica tutnutih u džep pri njihovu odlasku ili bahato bačenih na stol pri dolasku, menadžera je postupno doveo u stanje nepažnje, jer kao prvo, u svakome svežnju imao je svoj udio, a kao drugo sve se više uzdao u to što nikada ništa nije krenulo po zlu. Dakako, novine su često donosile negativne komentare koncerata, ali oni su samo značili da ne treba praktično ništa ulagati u reklamu, jer svaki takav napis rezultirao bi s pet tisuća ljudi više na idućem koncertu. Publika obožava osjećaj da radi nešto zabranjeno ili barem nepristojno i nekome nemilo. Nakon što su jednom zakoračili u Bosnu, gdje su mogli ispitati sve nijanse prihvatljivog i manje prihvatljivog, uvidjeli su da ljudi jednostavno žele bilo kakav događaj i kada bi se zatvorila vrata lokalne dvorane ili stadiona tijesno nagruvane tisuće pjevale bi zajedno:

„Nemoj me ti dalje pratit', jer ću ti se brzo vratit'…“

i nije im bilo važno kamo zapravo pripovjedač iz pjesme odlazi i pošto.

Ohrabreni takvim prijemom, nakon sljedećeg poziva odvažili su se i na tri koncerta u Crnoj Gori. Mediji su ponovno malo prosvjedovali, ali koncerti su bili rasprodani. Na jednome od njih zaštitari su diskretno udaljili nekolicinu prosvjednika, koje gosti nisu ni vidjeli. Oduševila su ih crna vina koja su im na mig lokalnih političara pokazivali konobari u bijelim rukavicama da bi ih nakon kimanja ulijevali u blistave kristalne čaše, janjetina je bila mekša i ukusnija nego igdje dotad, a bilo je i najsvježije ribe za glazbenike i prateće osoblje kojima je nakon dotadašnje turneje već bilo dosta mesa s ražnja i ispod peke.

I tu su, nakon nekoliko čaša crnoga vina s možda petnaestak posto alkohola, i pažnja i pozornost dosegnule najnižu razinu. Menadžeru je negdje iza ponoći prišao uljudan muškarac u tamnome odijelu, najavivši mu želju svojega poslodavca (kojega je samo jednom u razgovoru nehotice nazvao gazdom) da njegov štićenik pjeva za njega na „priredbi zatvorenog tipa“.

„Dakle gaža“, odvratio mu je ovaj, na što je naručitelj kimnuo i pružio mu omotnicu.

„Mali avans“, rekao je, a menadžer je virnuo unutra i iskusnim okom odredio da je riječ o pet tisuća eura.

„To je danas za prosječnog čovjeka mnogo novca“, ljubazno je objašnjavao, „ali to brzo nestane, znate. Tu je prateći sastav, vozači, instrumenti, rasvjetljivači, tonac…“ I dalje je držao omotnicu u zraku, spreman vratiti je.

„Sve vam to ne treba. Mi imamo izvrsne muzičare, svu tehniku, najbolji smeštaj, prevoz, šta vam srce poželi. Ustvari ne trebate ni Vi da idete, dovoljan je gospodin S.“

Tek tu je menadžer postao svjestan jake ekavice kojom je govorio donositelj omotnice, ali je zato bio gotovo nesvjestan vlastite ruke koja je omotnicu pospremila u džep. Na taj pokret muškarac u tamnome odijelu upitno je izgovorio datum, menadžer je odmahnuo glavom i ponudio drugi, njegov sugovornik izvadio je iz džepa mobitel i kratko razgovarao. Zatim je kimnuo i pružio mu ruku.

I tako su sada, prvi put bez svih ostalih, kojima je menadžer prešutio ovu ekspediciju, još uvijek brzinom od sto kilometara na sat, dok su kraj njih već promicala ograničenja brzine – 80, 60, 40 – i oznake da se približavaju granici, sjedili iza dvojice šutljivih pratilaca, razmišljajući što ih čeka. Pripremili su osobne iskaznice, no vozač je samo mahnuo pograničnoj kontroli na jednoj i drugoj strani i Audi je prošao pored rampi koje su se istodobno podigle.

„Pa šta je Srbija u Uniji?, zbunjeno je upitao S.

Suvozač se napola okrenuo.

„Srbija je onde gde je oduvek i bila. U pički materinoj. Ali to ne znači da moramo i mi tamo da budemo.“ Nastavili su vožnju šutke. Nakon dvadesetak minuta vožnje skrenuli su s autoceste i nastavili lokalnom, užom i mjestimice prilično neravnom cestom, netaknutom još od doba Jugoslavije. Približili su se sporom kamionu, ali nisu ga mogli odmah preteći, jer su im ususret dolazila vozila. Iznenada je kotač kamiona podigao omanji kamen, koji je neugodno odjeknuo na vjetrobranu Audija. Dvojica na stražnjemu sjedalu instinktivno su pognula glave.

„Nema brige“, oglasio se vozač. „Ova stakla mogu da izdrže i puščani metak. A vrata možda i zolju, mada ne bi voleo da probam“, nacerio se.

S.-a je oklopljeni terenac podsjetio da što zbog umora od duge turneje, što zbog prepuštanja svih poslovnih stvari u ruke menadžera još uvijek ne zna jedan vrlo važan podatak.

„Oprostite“, obratio se onoj dvojici naprijed, „ako smijem pitati, tko je zapravo naš domaćin? Kako se zove?“

Suvozač se okrenuo i promotrio ga stisnutih očiju. No onda mu je ipak odgovorio. „Kako se stvarno zove znaju samo izvesne službe. Ali mogu da vam kažem kako ga drugi zovu: Bora Kinez ili Bora Umetnik.“

Menadžer se trgnuo, jer mu je to ime bilo poznato, mahom iz crnih kronika i hronika, ali S. je nevino pitao dalje: „Pa zašto?“

„Zato što ga mnogo interesuje kinesko mučenje. Ima hrpu knjiga o tome. Recimo kada su uvatili dvojicu drukera, našo je poglavlje o ling chiju, gde zavežu osuđenike tako da jedan gleda šta rade onome drugom, recimo užarenim železom prođu mu kraj oka tako blizu da oslepi, a ni ne taknu ga. I onda ovaj što gleda zna da je on na redu. Tim drukerima je samo pročitao pola poglavlja o tome. Ništa im nije uradio. Sami su posle pobegli negde u Južnu Ameriku, ko bi ga znao. Tad su ga prozvali Umetnik.“

Obojica su se grohotom nasmijala, a S. je iz sebe jedva izvukao usiljen smiješak.

Prošli su kroz nekoliko mjesta za koje će tek urbanizam budućnosti pronaći naziv: ruralnoga rasporeda, ali s kućama kakve seljaci nikada ne bi ni mogli ni htjeli izgraditi, pravim utvrdama s visokim ogradama, nadzornim kamerama i neobičnim bojama pročelja. Zaustavili su se pred jednom od takvih, a nakon što je oko nevidljive kamere snimilo Audi, visoka metalna vrata dvorišta počela su se otvarati pogonjena elektromotorima.

Uvezli su se u veliko dvorište, već ispunjeno s možda petnaestak drugih vozila, mahom novih i visoke klase, Mercedesa, BMW-a, Lexusa, no mahom Audija i to uglavnom crnih. Vozač je S.-u i menadžeru otvorio stražnja vrata i pokazao im prema kući. Ondje ih je već čekao poslužitelj, koji im se obratio s daleko više poštovanja i profesionalnije od onih koji su ih dopratili. Uveo ih je unutra, pokazavši im usput gdje je WC i eufemistički ih upitavši žele li oprati ruke i osvježiti se. No oni su željeli što prije upoznati domaćina, jer ih je osjećaj samoodržanja gonio Bori Umetniku. Tek kada vide kako će se on odnositi prema njima moći će procijeniti kakve su šanse da ovaj nesmotreni izlet ipak završi koliko-toliko dobro. Tako su barem mislili, svaki za sebe, ne izmijenivši pogled ni ne progovorivši o tome ni riječi.

Poslužitelj im je otvorio vrata s lijeve strane hodnika i pred njima se ukazala nevelika dvorana. Naizgled je bila slična brojnima gdje su već bili. Stolovi prekriveni dugim bijelim stolnjacima ispod kojih se moglo neprimjetno izvaditi oružje ili dodirivati tuđu suprugu po koljenima, mali podij s mikrofonom, bubnjevima i razglasom te šank iza kojega je stajao još jedan poslužitelj. Tek na drugi pogled vidjeli su da se gostima za stolovima služe jastozi, kavijar, divljač i zaista rijetke ribe, da neki od njih uz pribor za jelo drže pozlaćene pištolje s drškama ukrašenima kristalima ili briljantima, da su njihove pratilje daleko premlade i prelijepe i da za šankom nema pića koje u prodaji ne stoji od stotinu eura naviše. Čim su ušli, od stola uza zid ustao je muškarac vrlo obična izgleda i krenuo prema njima srdačno se nasmiješivši. Nije bio ni krupan ni posebno visok, jedino je S.-u malo prejako stisnuo ruku poželjevši mu dobrodošlicu.

„Jeste li gladni? Žedni? Želite li bilo šta?“ upitao ih je.

„Mi smo profesionalci“, odgovorio mu je menadžer. „Uvijek spremni za nastup.“

„Pitam gospodina S.-a“, odbrusio mu je muškarac, za kojega su točno pretpostavili da je to Bora Kinez. „On će da peva, za Vas znam da ste uvek spremni.“

„Ja bih volio upoznati glazbenike. Moramo se malo pripremiti…“, rekao je S.

Bora je pogledao poslužitelja i ovaj je S.-a poveo u susjednu prostoriju, a menadžeru je zapovjednim pokretom pokazao da zauzme mjesto za stolom pored onoga odakle je prije ustao. Ondje je s instrumentima sjedilo nekoliko glazbenika i uz razgovor pijuckalo pivo. Dvojica su bili Romi, jedan s violinom, jedan s harmonikom. Ostala četvorica mutno su mu se činila poznatima. „Trifke je svirao u 'Električnom orgazmu'“, pokazao je poslužitelj na basistu, „a Joke svira sa džezistima u Briselu“, predstavio je solo gitaristu.

„Što znate od mojih pjesama?“, zabrinuto ga je prekinuo S.

„Sve“, odgovorili su uglas.

„A drugo?“

„Valjda isto sve, gazda“, nacerio se Rom s violinom, pokazavši dva zlatna zuba.

S. je kimnuo i pogledao poslužitelja u znak spremnosti da se vrati na dogovor s Borom. Ovaj mu je odmah pokazao da sjedne do njega za stol.

„I?“, upitao ga je Boro.

„Ići će valjda“, nasmiješio se umorno S. „A kakav ste program mislili? Ja znam nekoliko srpskih, znam dosta engleskih, španjolskih…“

„Kakve jebote srpske? Kakve španske? Pa da sam to hteo mogao je ovde da peva bilo ko drugi, Mitar Mirić, Julio Iglesias, sigurno ne ti!“ Vidjevši S.-ov uplašen i zbunjen pogled kazao je mirnije: „Ti si ovde da pevaš ono što inače pevaš. One tvoje.“

„Pa kako ću to…“, zamucao je S., pogledavši prema stolovima s jastozima, djevojkama u crvenim minicama i pištoljima.

„Lepo. Normalno. Ko uvek. Ja sam ljudima obeć'o da će da čuju prave junačke pesme. Ono mali narod koji se ne da. Gladan zemlje. Svoj. I to. Ljudima je dotužilo više sve nešto ljubavno, nesretno, plastične žene, lažna emocija, jebeš to. Daj ti meni ono da vidim kad četres' iljada ljudi zapali upaljače, to oću da čujem.“

S. je kimnuo. Vidio je menadžera kako je napola ustao sa stolice nakon što je naćulivši uši razabrao o čemu je riječ i kako grozničavo razmišlja što bi rekao ili poduzeo. Pokazao mu je da sjedne i pogledao Boru pogledom osuđenika koji je odlučio svoju sudbinu podnijeti što hrabrije. „Može jedna rakijica, pa da krenemo? Neka dođu ovi iz stražnje sobe.“ Bora se nasmiješio i mahnuo poslužitelju. Onda se naglo uozbiljio. „Koja jebote rakijica? Pa di ti misliš da si došo? U Šumadiju?“ Poslužitelj je već stajao pored njih s dvije boce u rukama, francuskim konjakom i irskim viskijem proizvedenima dok je S. još bio dijete.

Pokazao je na viski.

„Ne razumem zašto ste vi preko takve stipse. Svaki dan neko mrkne milionče il' dva, lepo komotno, ovde za to možeš bar glavu da izgubiš, i onda vam je puno dvesta iljada evra za dobar provod. Nego loše piće, loše ženske, uvek ražanj, pa jebo vas takav ukus.“

S. je zamišljeno vrtio led u širokoj čaši, zatim je iznenada naiskap popio cijeli njezin sadržaj, na nekoliko sekundi zatvorio oči i ustao. Kratko se dogovarao s glazbenicima, a zatim rekao u mikrofon: „Dobro veče.“ „Dobra ti večer“, uzviknuo je Bora, a gosti su se nasmijali.

Glazbeni sastav je svirao savršeno, prateća tehnika bila je iznimno kvalitetna i profesionalno podešena, ali prve dvije pjesme, o žitnim poljima i starome prijatelju, nisu postigle više od mlakoga pljeska. S. je pogledao prema Bori, a ovaj je okrenuo dlan nagore i dvaput ga malo podigao u znak da želi više, jače, bolje.

S. je pogledao glazbenike i duboko udahnuo, zamislivši da stoji na pozornici provizorno postavljenoj na livadi u dalmatinskome zaleđu, i pustio svoj zvonki glas i točnu intonaciju:

„S Dinare ti, dragi sine, puca pogled sve do Drine…“

Krajičkom oka vidio je Boru kako skače na noge i pali upaljač u desnoj ruci. Netko od poslužitelja odmah je smanjio svjetlo, a gosti su kao po komandi također izvadili upaljače i podigli njihove plamićke uvis.

„Odavde se, iz visina, vidi tvoja domovina“, nastavio je S., „dat će nama stara slava da nam snovi budu javaaa…“

Kada je završio i spustio mikrofon, prolomio se snažan pljesak, ali nije ga napuštao osjećaj da je to pljesak klaunu, a ne akrobati. Svejedno je nastavio jednako glasno i odlučno i učinilo mu se da ona čarolija zajedništva u pjesmi iskreno zahvaća slušatelje. Iako ih je bilo najviše pedesetak, prostor privatne kuće bio je potpuno ispunjen. I kada je razvukao „Nitko nas više otjerati nećeee“ pucanj je nadglasao i njega i glazbenike. Bora je naglim pokretom zaustavio svirače i poput jastreba fiksirao mjesto gdje se tanka zmija dima uzdizala prema rupi u svijetlome stropu.

„M-ma ponelo me malo“, promucao je krivac, sakrivši pištolj ispod sakoa poput djeteta uhvaćenoga u nepodopštini. „Marš van!“, zaurlao je Bora. Snažni, visoki nekadašnji boksač ustao je ne dižući pogled i bez riječi djevojci pored sebe izišao iz dvorane i iz kuće. Vidjelo se kako se pale prodorna plavičasta svjetla Audija, otvorila su se i zatvorila dvorišna vrata, a Bora je duboko udahnuo, okrenuo se S.-u i uz ispričavajući pogled dao mu znak da nastavi. No vrhunac čarolije kao da je prošao. Uskoro su, odslušavši pjesmu do kraja, prvi gosti ustali, neki zajedno s djevojkama, a neki sami, ostavljajući svoje pratilje za stolom. S.-a nitko nije ni pogledao. Svi su pozdravljali Boru, govoreći mu kako je sve bilo super i kako se „sjajno dosetio.“

Kada su ostali sami s poslugom i sviračima, Bora je podigao noge na susjednu stolicu, zavalio se zamišljeno u onu na kojoj je sjedio i pokazao S.-u mjesto sa suprotne strane stola.

„Nemoj da misliš da ja tebe ne razumem. To je samo poso. Ko i moj. Veruj mi da bi ja mnogo rađe prodavo torte i knjige da na tome može da se pristojno zaradi. Ali jebi ga, narod traži svoje. Oće da zaboravi kako živi i šta radi. Šta hoćeš da jedeš? Jastoga, školjke, divljač? Ima vina francuskih, španskih… Oćeš neku od onih tamo?“

S. je s mukom progutao nekoliko zalogaja i popio dva gutljaja izvanrednoga bordeauxa, a onda upitno pogledao Boru. Što sad?

„Ajde još dve za mene ako može. Love me Tender i My Way. Znaš ih?“

S. se umorno nasmiješio i tužno otpjevao dva evergrina, dok je Bora odsutno piljio u čašu konjaka pred sobom.

„Sobe su vam gore“, rekao je.

„Mi bi odmah natrag ako može…ako smo gotovi“, oprezno je rekao S. Bora je podigao pogled. „Imam sutra opet nastup…nije blizu.“ Menadžer se pokušao umiješati i pripomoći, ali Bora ga je zaustavio pokretom ruke.

„Nema problema, razumem“, kimnuo je.

Menadžer je zaustio da ga pita o ostatku honorara, ali sada ga je S. u tome prekinuo jednom kretnjom. Krenuli su prema vratima, poslužitelj naprijed, Bora iza njih. Kada su izišli na dvorište, on je izvadio omotnicu iz unutarnjega džepa i pružio je menadžeru. Vidjevši S.-ov prodoran pogled samo ju je spremio.

„Imam još i poklon za vas“, rekao je Bora. Predao je poslužitelju ključeve, a ovaj je otvorio vrata garaže i izvezao iz nje Zastavu 750 obojenu u crveno-bijele kvadrate.

„Možete sami da se odvezete kući, vozač je otišao na spavanje. Servis je napravljen, nemate brige. Nema ni tries iljada kilometara. Overeni ugovor ti je na zadnjem sedištu, možeš da ga registruješ. Jedino je malo zajebano ovako tu kroz sela, kad se dočepaš autoputa biće lakše. Na granici znaju.“

Menadžer je pružio ruku prema ključevima, ali S. ih je zgrabio, kratko se naklonio i rekao: „Hvala. Na svemu.“

Sjeo je u „fiću“ koji je brundao upaljen, spustio čok napola, gurnuo mjenjač u prvu i nakon što su se uz limeni tresak zatvorila suvozačka vrata krenuo uvjeren da iza sebe u dvorištu čuje podrugljivi cerek. Možda mu se samo pričinilo.

„Fićo“ je gmizao autocestom, a pored njih su jurila suvremena vozila. Vozači s obje strane granice gestikulirali su u nevjerici, ne uspijevajući spojiti izgled automobila s registarskim pločicama.

„Još petnaest somova, čovječe“, rekao je menadžer prebrojavši sadržaj omotnice.

„Ma marš, budalo“, odgovorio mu je S., piljeći pred sebe u mrak osvijetljen slabim svjetlima.