Magdalena Mrčela

Smrt Smail-Jage

Slugu zove baba Jaga
Usred Klisa, kule svoje.
Ajde 'amo, diko moja,
Poslima se ne zna broja!
Kuvaj ručak, nosi smeće
Il će krvca da poteče!
Bašču čisti, pijetla poji,
Hajdučki se ti oznoji!
Doć će valjda junak koji
Koj' godine ti ne broji...
-Babo, što sad riječi blažiš?
Prasca, a ne prosca tražiš.
Nisam dika, nego teret –
Želiš mi što brži dženet!
Kliška ja sam „stara“ cura,
Odbraja mi zadnja ura...

„Majo, stanite, dovoljno je.“

Mhm, da, vama je dovoljno. Platiš 500 kuna da bi na pozornici pred tri namrgođena fosila glumio 28 sekundi. Skup zanat.

„A kakvo je ovo uopće djelo?“ Srednji čovjek gladi glupavu umjetničku bradicu.

„Parodija Smrti Smail-age Čengića.“

„Zašto bi itko izvodio parodiju Gundulića“, javi se isluženi predsjednik komisije.

„Mažuranića“, ispravim ga.

„Pa to sam rekao, Mažuranića.“

„Jer njih sto dođe s Igračkom vjetrova i Dostojevskim. A ja nisam idiot. Izabrala sam nešto što mi odgovara i što je pamtljivo.“

„Da, da... A što vam ovo piše, već ste završili jedan fakultet?“

„Jesam. Morala sam, zbog financija. Nije mi to bio prvi izbor, nego Akademija.“

„Aha. Dobro. Hvala, Majo, bilo je dovoljno.“

Otiđem s pozornice čiji su mi reflektori udarali u oči. To su valjda napravili da ne gledamo gađenje u njihovim očima. Poželim reći da nisu još ništa čuli, da nije fer da me ne žele saslušati do kraja, ali znala sam da ću poludjeti i utrpati im one papirušine s popisom jadnika čije će snove uništiti u razgibane glumačke dušnike. Idem kući. Samo ću malo nasloniti uho na vrata. Ženi sam bila ok. Dobra dikcija. Znam, stara moja. Svaki put kad susjedov pas istovari zemunicu svojih govana u naš vrt, vježbam dikciju. Predsjednik i Falš Brk imaju isto mišljenje.

„Sad joj je 25. I što će ona raditi kad s 30 bude izlazila s akademije? Prestara je.“

Prestara. Znate, svijete, ja sam Maja iz Rupotine. Bolje bi bilo reći – iz Rupetine. Živim u pitoresknom mjestu koje je poznato po otporu Turcima, kaže povijest. Ja kažem da su Turci, kad su vidjeli na što ovo sliči, sami odlučili ostaviti kraj vukovima i zmijama na odgovornost. Rupotina. Rupčaga.

U Rupotini je vrijeme stalo. Susjedi ti zure u spavaću sobu, babe dave mačke na ulici, djeca se guraju niz ulicu u kartonskim kutijama. Kad je mali Babićev tako podletio pod auto, pater familias je, staloženo, samo rekao: „Bog dā, Bog oduzeja.“ Kad sam kao dijete pitala mamu kako Babić može tako o mrtvom djetetu, ona je odvratila: „Ima ih još šest. To su jedna gladna usta manje.“ Naivno sam odvratila: „Ja sam jedinica, mene će svi čuvati“, na što je baba odsjekla: „Jedna kao nijedna.“

Moja se baba zove Jagica, ali svi je zovu Jaga. Stara čangrizavica pored obračuna s mačkama i štakorima (da, zadavi mačke i onda se čudi kad se štakori nakote) nije stigla naučiti čitati pa i ne zna da ima sličnosti s bradavičastom vješticom iz ruske usmene književnosti. Zovem je baba jer smatram da je baka previše afirmativno. Baka je umiljata starica koja voli svoju djecu i unuke, a baba je društveni parazit koji živi iz inata drugima. Svi oni sapuničarski faceri koji su prošli na glumačku akademiju sa „Zločinom i kaznom“ nepravedno su prošli, jer nitko od njih nije živio s Aljonom Ivanovom. Ja jesam.

Mater i ćaća oženili su se kad je materi bilo dvadeset. Baba, ćaćina inkubatorica, materi nije dala ni da vjenčanicu odjene. Nepotreban trošak, rekla je. Mater mi se udala u posuđenom bijelom kaputu. U trudnoći je jedva živu glavu izvukla pa sam ja ostala jedinica. Ćorak, rekla je baba. Em jedno, em žensko. Ignorirala sam je. Uvijek sam nekako mislila – stara je, prljava je, kopa svoje kraste, jede prljavim rukama, umrijet će. Ali ta kao da je bila cijepljena protiv smrti. Živjela je od ponižavanja moje matere i pretvaranja mene u Pepeljugu.

Show je počeo kad sam napunila osamnaest. Dotad je samo komentirala da metem u krivom smjeru, prekuhavam ručak i površno okopavam mjesta puna vrtnog troskota. Za osamnaesti rođendan, kad mi je obznanjeno da idem na fakultet koji me ne zanima, Jaga je još usput prokomentirala: „Tolike godine, a ni diteta, ni pipleta!“

Ni diteta, ni pipleta. Jer jajnici se suše, ne pomlađuju, a po Klisu odavno ne haraju hajduci u potrazi za izgubljenim djevama. Uhvatila sam se te izlike za fakultet da što manje budem kod kuće. Završila sam, nekako. Dobila diplomu u modrom valjku za tijesto. Drugima su roditelji donosili cvijeće i nakit, meni su moji dali 50 kuna da kupim malo više mortadele, da se počastimo.

Dobila sam priliku za stručno osposobljavanje u gradskoj upravi. Slušala sam mentorice koje su se žalile na kostobolju i to kako im sinovi imaju ružne i njih nedostojne djevojke. Trpjela sam njihov blesav smijeh dok su objašnjavale da ne znaju slati mailove, ali to je ionako nebitno jer će uskoro u mirovinu. Šutjela sam i zarađivala 2600 mjesečno. Sanjajući san da ću si time unajmiti sobicu u Splitu i jesti čak tri sendviča s mortadelom na dan.

„Četvrtinu plaće na stol, Majo“, zagrmi ćaća.

„Molim“, zbunim se, uvjerena da sam loše čula.

„Mi smo tebe hranili sve ove godine, doprinesi sad i ti malo“, uvrijeđeno će mater.

„Harač, harač, rajo, treba!

Harač, harač, Majo, treba!

- Hljeba, hljeba, gospodaru!
Ne vidjesmo davno hljeba...“

I tako sam ostavila harač na stolu i pozdravila se sa sobicom u Splitu.

„Trebali ste joj više uzet“, žali se baba. „Ako ima dovoljno da hrani onu beštiju, ima i za nas“, frkne nosom na moju mačku, jedina poštena stvora u toj kući. Moja Riđa zareži kao pas, izbečivši dva pametna oka u to prokleto lice. Pomazim je po leđima, znajući da je mrzi kao i ja.

*

Uranila sam. Radim brzinom tri uhljebljena fosila. Stići ću na ručak, veselim se. Možda mi ostane jedan pileći batak.

U daljini ugledam, na najvećem zvizdanu, u najvećoj pustoši, moju babu Jagu kako daje Riđoj nešto za jesti. Krv mi se slije u obraze, bacim spise, bacim knjige, potrčim i povičem: „Miči se od nje, đavolji nakote!“

Riđoj od straha kuglica otrovane podriguše ispadne iz usta, a baba zine kao šilom probodena.

„Sere po vrtu, samo štetu čini!“

„Sereš i ti po životu, pa te nisam ubila, još“, povičem. „Sad će ćaća sve čut!“

„Neće“, cijukne baba-guja pokušavajući trčati prema kući.

„Hoće, hoće!“

Jaga kao mačka skoči na cestu, a iza neposječena grma izleti stari jugo. Trese se jugo, trese se Jaga, leti kao lastavica u jesen. Noga se lomi, glava pada u pijesak, usta se krive u smrtnu kletvu. Babić izlazi iz automobila i hvata se za glavu.

„Ubio...“

„Smirite se, barba Babiću. Niste vi ništa. Sama je izletjela“, stavim mu ruku na rame, pokušavajući ga umiriti i uvjeriti u svoje riječi.“

„Sama“, on zahvalno i uplašeno kimne glavom.

„Bog dā, Bog oduzeja.“

*

Na Jaginu sprovodu bilo je mnogo ljudi. Seoske babe vole vidjeti tko je kupio novu krpicu i tko se oženio. Hine žalost i stišću mi ruku.

„Moja iskrena sućut. Bila je divna.“

„Hvala vam.“

Izredalo se cijelo selo, osta jadan Babić na kraju.

„Čestitam, mala.“

„Molim?“

„To je sad jedno pitanje 'kad ćeš rodit' manje.“

Pogledam njegove naivne, seljačke oči. Blago se nasmijem.

„Istina.“

„Pokoj joj vječni. Bog dā, Bog oduzeja.“