Silvija Šesto

Nije sve tako bijelo

Žena i ja rijetko smo se svađali. Bili smo nekakav čudan spoj dvoje flegmatika. No, kad bismo se zakvačili bila je to borba dvoje nosoroga. Sjećam se zadnje svađe u kojoj sam vikao kako mi je dosta crnila i kako sam po profesiji i pozivu orijentiran na boje, lijepe oblike, umjetnost, a život s punicom i svakodnevno prcanje s njene strane mračilo mi je sve više um. Jednostavno bojao sam se kako ću puknuti ili se teško razboljeti.

- Ma, nije sve tako crno! – odgovarala mi je vičući dok nas je njena mater a koju sam „od milja“ zvao baba, šutke slušala. Mislila je uvijek pritom na to što baba ipak nešto skuha, pa ne dolazimo gladni s posla. No, puno smo kusali zbog toga. Mene nije podnašala, a ni vlastitu kćer što me odabrala. Nismo imali djece, to posebno nije podnašala. Svu je krivnju prebacivala na mene iako je stvar bila sasvim obrnuta. Ipak, znajući u dubini duše da unuci ne stižu zbog njene kćeri, još se hladnije odnosila spram nje, valjda zato što je teško pomiriti se s istinom. Valjda.

I tako nas je baba znala često iznenađivati opskurnim radnjama, pakostima manjim i većim. Okej, ručak je uvijek bio na vrijeme skuhan, iako ja nisam inzistirao, no zbog mira u kući, sve zbog mira u kući... Recimo, ta njena furka, u zadnje vrijeme, da prefarba sve u bijelo. Žena i ja često bismo raspravljali ima li u psihologiji kakav pojam za tu napast dok bismo je promatrali kako se s placa vraća obvezno s jednom dodatnom torbom, torbom s bijelom bojom. Ne znam zašto sam razmišljao kupuje li prije mesa, riže i grincajga boju ili obratno. I inače se često zamaram stvarima koji apsolutno nisu bitne, dapače, svemirskim su daljinama udaljene od merituma stvari, hm ili nisu? Uglavnom, ne prvi puta zaključio sam jednostavno kako sam idiot i kako sam je to jednostavno mogao upitati, pa ako zine laž okej, kaže li istinu isto dobro. Ja bih zaustavio snatrenje i prebacio se na upite kakva ju je to napast spopala u zlatnim godinama. Zlatne godine? Okej, bilo bi isuviše suludo da je sve počela farbati u zlatno ili, nedajbože sprejat raznobojnim otrovnim tvarima. Uz te misli naježio sam se od nožnog prsta do glave, dok je ona u drugoj sobi dovršavala farbanje smeđeg regala. Priznajem, nije izgledalo tako loše, osim što sam se pitao zbog čega ta nagla promjena. Htio sam je pitati tko je od njih dvoje birao boje. Htio, jer bojao sam se odgovora. Čim se spomene Kalimero, a tako su svi zvali njenog pokojnog muža, odmah su tenzije znale nabujati do neizdrživog. Meni neizdrživog. Pa smo opet supruga i ja nastavili po starom, kao da se ništa ne događa, kao da nam cijela kuća ne smrdi po farbi.

Naravno, pretpostavljate, kuća je bila babina. Da je netko od nas dvoje htio prigovoriti to je svakako trebala biti njena kćer, no iako je svakim danom negodovala baš ništa po tom pitanju nije poduzimala. Sjeli bi i raspredali o mogućim uzrocima skanjivajući se posljedica, razgovarali o tome kakvi ćemo mi biti u njenim godinama. Htio sam podići atmosferu šaleći se kako sam siguran da ćemo jednog dana i mi biti bijeli, no otkad je baba poduzela frenetičnu promjenu interijera u našoj kući šala je postala tabu. Šaputali smo i pogledavali se i micali joj se s puta.

Regal je bio žestok izazov. Farbala ga je skoro cijelo ljeto. Zadnji potez zalila je s dvije pive, hodala po kući s ostacima farbe. Pogledavala čas u pivu, čas u farbu, jer bila je nedjelja i znao sam što slijedi. Znala je i supruga. Iskoristit će kanticu do kraja dana. Ponedjeljak je novi dan. Za pola sata pofarbala je crnu stolicu od klavira. Ionako rijetko sviramo klavir. Uopće ne sviramo. Toliko ga rijetko sviramo da nam se prošlo ljeto u njega zavukao miš. Štimer nas je upozorio kako bismo ga trebali češće upotrebljavati i tješio kako se ta stvar zna upravo iz tog razloga zavući, kao da je miš stvar. Svašta.

U ponedjeljak se Baba probudila rano, ako je uopće spavala. Dok sam skidao zadnje ostatke krmelja i htio šibnuti vodu za kavu u mikrovalku, imao sam što vidjeti. Mikrovalka, do tada metalno-srebrne boje postala je bijela. Začudio sam se sam sebi s kojom sam hladnoćom pristavio vodu za kavu na štednjaku pritom vidjevši kako je već pripremljen pik trakom za farbanje.

- Sto mu bijelih gromova! Pa štednjak je bijel! Pa neće valjda farbati kuhaća kola!!! – vikao sam, naravno u sebi, osjećajući nevjerojatnu količinu samogađenja uzrokovanog poslovičnim mi kukavičlukom. Pričekao sam mirno da zavri voda i skuhao kavu. Moja skvo je čekala sa strane začinjući neke kretenski sporedne teme o kojima je s majkom blebetala dok je ukočena promatrala kako dovršava mikrovalku.

Morali smo na posao. Stres, stres, stres. Što će nas dočekati na povratku. Kuća je imala sve manje tamnih dijelova. Bacivši oko na dvorište, provjeravajući pada li još kiša i žena i ja smo se pogledali, zadovoljni što su nam zavjese bijele.

Na poslu smo i ona i ja mislili što baba radi, a baba ne da je radila nego je bila udarnik bjeline, pa smo je tako na povratku zatekli kako dovršava farbanje u bijelo stare pisaće mašine, moje divne stare mašine koja je služila kao ukras a i vjerojatno vrijedila neku svotu, a pisala je crvenim slovima. U prolazu sam lupio slovo „i“ tako da nije ni primijetila. Slovo „i“ otkucalo je bijelo!

Sjetio sam se jednog svog kolege koji je diplomirao na nekoj drami koja se zvala „Bijelo“, a koliko se sjećam to je čak bilo postavljeno u nekoliko kazališta i čak sam siguran da sam bio na premijeri prvog zagrebačkog postavljanja, ali ovako užasnut zbog pisaćeg rariteta nisam mogao razmišljati, tek o alatu i kako ću vratiti slovima crvenu boju. Ali kutija za alat! Pa jebote, jebote, ne mogu! Kutija za alat stajala je bijela pored drvene afričke maske, pored bijele drvene afričke maske! Na zidovima više nije bilo okvira koji nije bio bijel. Kad je samo dospijela skuhati bijelu rižu uz takav posao? A nisu ni godine male. Sa sedamdeset i devet, ako doživim, vjerojatno neću vidjeti bjeline a kamo li svijetla u tamnom tunelu, u koji sam već zašao bez obzira na tone bijele boje koje se troše u našoj nastambi.

Spominjao sam okvire? He, da je stala samo na okvirima. Ode Vasilij Jordan, ode ona njegova divna, tamna strana. Doduše, nije pofarbala cijelu sliku, tek detalje koji su joj se valjda činili mračnim. Zahvaljivao sam bogu što imamo bijele radijatore, jer sezona grijanja je počela i slutio sam kako ne bih mogao podnijeti dodatnu omamljenost toplim radijatorima koji emaniraju miris farbe.

Uhvatio sam babin pogled kojim je prostrijelila radijatore. Kratak i prožimajuć. Kao da je u sebi rekla kratko „okej“ i nastavila. Zahodska daska, jedan zahod. Čak sam imao volju skinuti je, no nije pitala. Pišao sam u vrtu dva dana. Žena je koristila lavor. Sve smo više šutjeli, sve manje govorili o farbanju.

Baba kao da nam je čitala misli i jadnu strategiju koja je zapravo bila odustajanje. Nakon što je dnevno obradila komad po komad pokućstva, bijelom je „oplemenila“ moj pribor za brijanje, moje vlasništvo, jedino što sam u toj kući mogao zvati svojim, jer pisaći stroj sam već prežalio. Prvi puta sam zažalio što nemamo djece, jer djeca kao djeca, ne bi šutjela, reagirala bi djetinje, iskreno. Možda bi prekinula taj bijeli niz, to ludilo. I dok sam ja zazivao nešto što narod zove prolivenim mlijekom, baba je pofarbala u bijelo svo posuđe tako da smo nekoliko dana jeli kao zahvaćeni elementarnom nepogodom. Kao?! Konzerve i te stvari.

Odlučio sam stati tome na kraj. Stati ispred bračnog kreveta boje trule višnje i ne dati joj da dodirne prljavim bijelim kistom našu posljednju svetinju. S njom više i nisam pričao. I taman dok sam naručivao ključ da zaključam bračnu sobu dok smo na poslu, baba je pofarbala uzglavlje. Dalje je išlo kao po loju, jer trening je učinio svoje. Bila je sve brža i brža. Taj dan smo zaspali vrlo brzo omamljeni svježim mirisom bijelog bračnog kreveta.

Idući dan dočekao nas je niz bijele obuće. Baba je na nogama imala bijele kroksice. Pofarbala je svu obuću i moje špičoke namijenjene svadbama, a pred nama je bila svadba ženina bratića. Mozak mi je počeo munjevito raditi. Ponavljao sam u sebi „sad ili nikad“ iako sam osjećao da kasnim, opako kasnim, pa sam odlučio „stati na loptu“ i smiriti se te popiti jedan zeleni normabel kako bih istoj objasnio da njena aktivnost ne vodi ničemu. Otvorio sam kutijicu u kojoj držim normabele, jer ih obično iznijedrim iz aluminijskog kućišta i držim u rinfuzi. Imao sam što vidjeti? Normabeli nisu više bili zeleni. Progutao sam stoički bijeli normabel promatrajući kako baba bijelim sprejem šprica filodendron, pa suho cvijeće zajedno s vazom, čak i prošlogodišnju zlatnu krampusovu šibu, bijelo, bijelo, bijelo. Na rubu da nazovem još uvijek crnim mobitelom hitnu, policiju, bilokoga, zamijetio sam kako nam je i fiksni telefon bijel, kao snijeg.

Oblio me znoj. Morao sam se otuširati. Smrdio sam. Na bijelo. U kupaonici su me dočekali bijeli ručnici? Kako? Kako je to uspjela. I dok sam otvorio ormar osjećao sam kako gubim korak s dahom. Ugledao sam suprugu u zrcalu ormara. Prilazila mi je nježno šireći ruke valjda s namjerom da me utješi, da nas utješi. Kosa joj je bila sasvim bijela, dok je meni u snopovima ispadalo ono malo vlasi što sam ih uspio sačuvati do četdesete.

- Pofarbala si se? – upitao sam je iako sam znao odgovor. Nije to sličilo boji za kosu. I dok sam žvakao zadnji komad mesa s pileće boce, kaneći zazviždati kao obično kako bih pozvao psa Vajata da se počasti, i opet sam imao što vidjeti. Od regala sam imao što gledati. Dlake našeg crnog psa imale su sasvim istu teksturu kao vlasi moje žene. I baba je ušavši u prostoriju na glavi nosila iste vlasi. Samo sam ja stajao nasred sobe, ćelav, izgubljen, očajan i crven u licu. Naravno, već instinktivno sagnuo sam glavu, jer kako je krenula trudio sam se ne pokazivati nikakvu boju.

To jutro smo supruga i ja zaključili kako je dobro da smo odabrali bijeli auto, ne primijetivši kako su nam felge i gume bijele. Dobro je, mislio sam u sebi, nije dirala stakla, retrovizor, navlake su još crne, još!?

Pozdravio sam zakonitu na putu prema poslu. Radi kilometar od kuće, ja nekih tri, pa je i pokupim kad se vraća. U očima joj je bila nevjerica. Ja se nisam usudio pogledati u zrcalo. Imao sam osjećaj da me guta bjelina i samo sam se pitao sa strepnjom: što će nas dočekati kad se vratimo.

A dočekala nas je s bijelim pusrlicama na stolu, bijelom juhom od luka i isuviše sumnjivo bijelom cvjetačom na lešo. U bjelini okaljanoj tek našom kožom, crvenim jezicima i bojama šarenica, baba nam je, nakon što smo u tišini pojeli nešto što je ledilo krv u žilama bojom, no okusom i nije bilo toliko loše, pokazala bijelu bilježnicu. Bacila ju je na stol kao da baca nešto što joj je bio sveti i naporan zadatak.

- Što je to, mama? – upitala ju je bojažljivo moja supruga. Ja stvarno ne znam kako smo se mi uspjeli spojiti. Toliko trpnosti u dvoje nemoguće je i opisati.

- Sve! – odgovorila je baba, čačkajući bijelom čačkalicom prazninu između dvojke i trojke, tko zna od čega.

I onda je otvorila bilježnicu po sredini. Sitan rukopis, napisan crnim flomasterom iznenadio nas je poput nenajavljena pada meteora na Zemlju.

- Nabavila sam sponzora. – smijući je obznanila i dodala – Roletar Mile. Sutra ide u tisak, u umnažanje.

To što cijeli dosadašnji vijek radim na poslovima priprema knjiga natjeralo me da reagiram, ne razmišljavši puno. Vjerojatno i zbog višemjesečnog ustezanja i maltretiranja bijelim.

- Čemu tolika žurba, možda se je mogao nabaciti kakav kroki na naslovnicu, nešto! – zažalio sam što sam to izrekao. Uostalom, logika bi nalagala da upitam o čemu je riječ, pokažem istinsko zanimanje za rukopis kojim se očito ponosila. Ovako sam ispao papak sklon cifranju. Jebote korice! Pa naravno da će biti barem ime gore i naziv djela. Valjda to Mate zna...

Moja nije ništa pitala. Povukla se umornim korakom u sobu informirajući nas da je strašno umorna i da ide leć. S leđa bih prepoznao službenicu banke i da je nisam davnih dana oženio. Ja sam pak kukavički krenuo za njom ostavivši autoricu za bijelim stolom. Putem su mi se tabani lijepili za još nedovoljno posušen parket.

Ujutro smo zatekli Babu u istoj pozi u kakvoj smo je ostavili. Samo klonute glave. Sljubljene s bilježnicom.

Doslovno nas je zavila u crno. Jurio sam tri dana kao kreten da sredim sve formanosti oko ukopa, jer starica o tome za života nije brinula. I kupnja ukopna mjesta i pleh glazba, i župnik, cvijeće. Zadužili smo se preko glave. A sve zbog glupog papirića na kraju bilježnice na kojem je napisala poruku: „pokopajte me samu...uz bijele krizanteme...jer nije sve tako crno!“

Umjesto ruže, unaprijed pripremljene u buketu kraj lijesa na krematoriju, dok nitko nije gledao ili barem mislim da nije, ubacio sam u onu rupu četku, četku za farbanje, siguran kako će me slabost i kukavičluk jednog, bliskog, dana doći glave.

I zasuzio sam. Ne zbog babe već zbog svog života. Sprtljan i užasnut od svega nisam ponio papirnate maramice, pa sam, na skromnim karminama kod „Veselog mrtvaca“ otvorio ženinu ogromnu torbu, usput se pitajući zbog čega žene nose takve torbetine, a u vrijeme dok je ona otišla na zahod. Kopao sam i kopao, dok nisam otkopao prolaz do maramica. No, vadeći ih imao sam što vidjeti! Ispod maramica na samom dnu, jedna se zraka sunca kroz prozor probila do torbe, na dnu torbe spokojno je ležala nova četka, a kraj nje litra i pol boje. Bijele.