Nenad Stojković

Djedovina ili Marin ide na more

JESEN

Kovrčavi mladac otare lice zamrljano uljem. S tom je kamuflažnom maskom u zamračenoj garaži bio skoro nevidljiv vojsci u kupaćim kostimima koja je prolazila kroz rampe velike kapije i dalje niz stazu uz drvored.

Cjelodnevno pištanje aparata za kartice, ručnih senzora i potkožnih implantata zamijenilo je zvuk cvrčaka. Jednako jednolično su zvučali i izgledali turisti. Žene pod nakaradno glomaznim bijelim šeširima navodile su samopogonjene torbe gusjeničare jednom rukom, a drugom djecu usredotočenu na svoje mobitele. Zalizani muškarci su se cerekali premještajući i preoblikujući preko daljinskih upravljača tetovaže na ogoljenim tijelima – uglavnom iz lošeg prema gorem.

Uslužnik baci teški ključ u vodeni skuter. Iskorači na pošljunčanu čistinu osutu lišćem i natopljenu medenim svjetlom zalaska. Zatim se premjesti u mrtvi kut kamera uz garažu i zapali cigaretu. Vjetar je cijedio mirise soli i pečene hrane i krema za sunčanje kroz beskrajnu žičanu ogradu postavljenu uz obalu. Marin zaškilji prema plaži prekrivenoj stotinama ležaljki, blještavoj vodi natovljenoj dvorcima na napuhavanje i platformama. Prizor je nalikovao golemoj lokvi punoj ustreljenih pataka.

- Još godinu dana, pičke. Sljedeće godine – promrsi kroz zube gledajući prema naoružanim stražarima koji su prolazili s druge strane ograde.

Posegne u duboki probušeni džep i izvadi očerupani zastarjeli dlanovnik iz šeste ruke. Kvrcne po napuklom zaslonu otvarajući stranicu sa svojim bankarskim izvodima. Bljeskala je podcrtana zelena cifra 4211 E. Pet je godina, od svoje desete, štedio radeći svakog ljeta po dva posla. Hrapavi glas ga prizove iz dnevnih sanjarija.

- Marine! Pizda mu materina, prestani buljiti u to! Neće se pomjeriti ako ne radiš – starac u trlišu izađe iz mraka garaže paleći cigaretu.

- Deda, pazi na kamere!

- Ma da ne bi! – djed Nenad povuče prvi dim i ispusti oblak u najbližu kameru. – Prestar sam da se skrivam. A ovaj gulikoža bi trebao prestati biti gulikoža i kupiti nove skutere da me potjera. To mu više nitko drugi ne zna popraviti. A znaš kad će on prestati biti on?

- Nikad?

- Na sveto jebeno nikad! – deda otme cigaretu iz unukove ruke i frkne je prema izlizanom natpisu ''Fažani Motors'' nad ulazom garaže.

- Hej!

- Šta hej!? Znaš da ne dopuštaju pušačima prilaz moru! Sjebat ćeš si san, jebalo te to more.

- Prestat ću do zime. A i kažu stalno na teveu da kupujemo hrvatsko.

- Pa normalno! Kad su cigarete i pivo jedino hrvatsko što je ostalo! – djed lažno pljune prema garaži. – Ajde, jebeš ovo. Subota je. Gotovo za danas – pritisne gumb uz vrata koja zapnu.

Krene prema staroj izgrebanoj Ladi Nivi koja je bila bar dvostruko starija od Marina.

- A vrata?!

- Ima kamere! K'o ga jebe! – odmahne pogrbljeni Nenad.

- Ti si jedan neodgovorni stariji građanin!

- Daj, ne seri kvake – djed otvori vozačeva vrata. – Ideš?

Unuk isprati prelijetajućeg drona s kutijom pizze do niskog sunca i krene k biciklu uz garažu.

- Mislim da ću ić' vidjet malo ekipu.

- Do-bro. Pazi da ne padneš. Ti tvoji prijatelji su malo debili.

- Zašto misliš...

- Jer sam ih upoznao! I jer sam ja imao takve – namigne djed i sjedne u ljuljavi lijes na kotačima. – Dobar si bio danas. Vidimo se kući – dobaci kroz spušteni prozor.

- Vidimo se – Marin zajaše bicikl dok je djed uzaludno verglao. – Neću kasno!

- Nema veze. Ja ću ionako biti još ovdje! – zaurla djed lupajući po volanu i verglajući dalje. –Ajde, smeće jedno!

Marin krene zasukati nogavice sve sa smiješkom na licu slušajući eskalaciju uvreda u pozadini:

- Smrade! Smeće! Govno! Političaru!

Na ovu posljednju, začuje se paljenje motora, a Marin upre o pedale drndajući se po bijelom putu. Uskoro stigne do užarenog asfalta, dobije na brzini strelovito jureći uz kilometre ograde okrunjene bodljikavom žicom. Na tim bi vožnjama često pomislio da je tako pticama kad lete u onim ogromnim kavezima u zoološkom vrtu. Stane kod rta i primi prstima žicu.

Tamo se obično kupao njegov prijatelj iz djetinjstva, Borislav. Prepoznao bi ga svugdje jer je zbog neke bolesti bio ćelav. Nakon drugog razreda osnovne, Ćelo se s obitelji preselio u Švedsku. Ostali su na samo četvoro u razredu, a troje mu nisu bili posebno dragi. Spazi ćelavog mladića na grebenu i plavokose djevojke kako mu dovikuju iz mora:

- Bjorn!

Ovaj im odmahne, zaleti se po vrhu grebena i dugim skokom pljusne u smragdno plavo. Marin mu nije zamjerao što se sada zvao Bjorn i što se pretvarao da ga ne poznaje kad su se ugledali blizu kapije. Bilo mu je drago zbog Bjornislava. Čak mu je i malo zavidio. Temperatura u trlišu je brzo rasla, stoga nastavi put. Odvoji se od ograde, plaža i šumaraka k betonskoj pustari do skupine prastarih nebodera među kojima je najdalji imao razvaljen ulaz. Uđe u atrij, pažljivo zaobiđe dva usnula narkomana te uvuče sebe i bicikl u nesigurno dizalo ispisano arapskim grafitima oko jednog hrvatskog ''KUDa IDIJOTI?! Sjeća li se itko?''.

Na ravnom krovu, društvo je već postavilo šator. Dado, Đuro i Danči, ekipa iz niže strukovne. Trast mozgova višestrukih ponavljača koji nije vjerovao djedovoj priči da se nekoć nije kretalo u zanatskom smjeru nakon petog razreda. Nije bilo jedne pročitane e-knjige između njih trojice stoga ih je bilo nemoguće uvjeriti. U njihovu obranu, bilo je stvarno teško zamisliti svijet u kojem nisi bio okružen penzionerima. Četiri mladića na krovu iznad deset katova punih gerijatrije. Na krovu je bilo dovoljno toplog piva i prskanog duhana, ali samo jedan dječji teleskop pa su se svađali oko njega.

- Mare, reci ovim debosima da svatko ima špijunku isto vremena! – progunđa krupni Đuro.

- Ma nemoj! A tko prati vrijeme!? Ti, kuiš! – cugne kržljavi Danči.

- Pa, jebote kuiš, stavi si ti alarm na fonu, seljo! – Đuro otme Dančijevu limenku i ispije.

- Šta sad?! Oko čega ste se zakačili sad? – Marin spusti bicikl.

- Važine, moj Mare! – objavi Dado za uređajem. - Znaš koje važine! Ono jebote, bombe! Nuklearke! Dođi!

Marin klekne do teleskopa. Leća je prikazivala jato galebova u letu.

- Di?

- Ma malo niže – Dado potisne teleskop.

Marinove se oči rašire na prizor tuceta mladih djevojaka u toplesu. Brončane božice dugih nogu, punih usana i prpošnih dojki. Marin osjeti zatezanje u trlišu. Zatrepče i povuče se. Ščepa Dadino pivo i potegne.

- Vidi ga! Zacrvenio se! – nasmije se Đuro i opali Marina po leđima. – Pa ne vide te, kretenu!

Marin se zagrcne, ispusti pivo i padne četveronoške iskašljavajući.

- Nije on kreten, nego mi! – Dado pohlepno privuče teleskop. – On je man with the plan. Kome sad nije jasno zašto je tol'ko zapeo za to more, nikad ni neće!

- Baš! – Danči pospe malo praha po kažiprstu i ušmrče. - A nama prodaje tu neke srcedrapajuće kao starci mu se upoznali na moru, bla, bla. Stara mu je pričala o moru, djed mu je plovio, bla, bla.

- Daj... – Marin istisne kroz jedva raskrčeno grlo. – Ne serite.

- Ma dobro, zajebancija na stranu – Dado je koncentrirano baratao fokusom. - Stvarno je jebena nepravda! Čovječe, mi se rodili u faking Puli, tu smo cijeli život! Ono vrh poluotoka, gdje god se okreneš more, a mi nismo prst umočili! Koji je to kurac!?

- Daj nemoj sad srat! – Đuro otvori limenku. - Rađe bi ti nešto drugo umočio. Mare štedi, a i ako jednom ode na more, kakav je, teško da će zbrijat nešto. Kuiš jebote, on nije uopće sposoban pričat sa ribama. Trebaju mu instrukcije. Zato vam kažem, ima ta jedna rupa u ogradi...

- Za more?! – ispravi se Marin.

- Ma kakvo more! Znam rupu gdje možeš proći u jedan od kampova. Tamo se provučemo i zbarimo te strankinje.

- Su-per ti je plan – procijedi Dado. - Znaš koje su kazne!? I lova i zatvor! Uopće se ne isplati. Ako si seksualno frustriran, idi razbij glavu nekom na stadion. Za to nema kazne.

- K'o neka govna smo – Đuro obori glavu. - Ti turisti mogu slobodno kenjat' po nama, a mi se još moramo smješkati.

- Pa, kuiš jebote, državni moto nam je ''Gost je uvijek u pravu'' – Danči živčano protrlja nos. - Šta bi ti!? Moja stara kaže; ako ti stranac popiša obraz, ti okreni drugi.

- Nisu stranci napravili te zakone! Ako imaš 6 soma jura, eno ti, idi ča na more. Brćkaj se kol'ko 'oćeš. Mare barem štedi. A šta mi, drkoši. Krademo od staraca da kupimo par grama Sinta – Dado razmota foliju punu šarenih kristalića i smjesti ih pod jezik. - Ima pravo moja nona. Kod nas se ljudi samo žale. Za to živimo, kuiš jebote. Zabavni park Plačipička-land – omamljen zalegne pod šator.

- I bilo je vrijeme – Danči preuzme teleskop. – Moje vrijeme! – pogleda poprijeko Đuru koji samo otpuhne.

- Ma tko je jači, tlači! Kao da bi mogli mi radit sranja na ovom krovu da neboder nije pun usranih staraca i muslića-staraca – Đuro baci zgnječenu limenku kroz otvorena vrata niz stubište.

- I to je to – ustane zamišljeni Marin. – Vi bi samo skakali po glavi starcima i špijunirali gole strankinje s 5 kilometara.

- A joj! Evo ga! – Dado se pljesne rukom preko lica. – Ustanak posljednjeg šljakera-filozofa! Daj Mare, sjedni, popij nešto, zapali. Ostalo mi je još par grama Sinta. Priroda daje!

- Kakva priroda daje! Sint je skraćeno za sintetika, seljačine!

- Daj Mare, skuliraj se! Ajmo ča do one rupe – Đuro mu mahne. - Možda se može kroz kamp i do mora.

- Ne može! Imaju dvostruko osiguranje. Nemaš pojma šta pričaš!

- Ma pustite ga. Misli da je bolji od nas, a isti kurac k'o i mi – Danči stegne hvat na teleskopu trljajući drugom međunožje.

- Vidimo se u školi – Marin podigne bicikl.

- U pičku, koja pakistanska sapunjara! – stane se cerekati Dado. - Sad bi ti trebali zumirati lice. Krupni plan. Bam! Dramatična muzika!

- Ma daj, Mare... – Đuro zamahne u prazno.

- Javi kad skupiš lovu! – Danči provuče ruku ispod trenirke. - Kupit ćemo ti rukavčiće, pederčino!

- S takvim prijateljima... Opet je deda bio u pravu – Marin si promrsi u bradu i zaputi putom zgužvanog hrvatskog proizvoda.

Biciklom mu je trebalo oko pola sata do njegovog kvarta gdje je, naravno, more bilo izvan pogleda. Nuova Šijana je bila neonom optočeno industrijsko stratište za siromašne neuke došljake i starosjedioce time tvoreći čudnu mješavinu pseudo-ustaša i imigranata najotuđenijih od lokalne kulture. Susjedstvo je najbolje sažimala ona stara šala o olimpijskom selu, gdje svi nose trenirke i nitko ne zna hrvatski, zajedno s grafitom ispred Marinovog doma, NAS I KINEZA - TRI MILIJARDE KAŽUNA. Kad je ušao u skućeni stan, djed je bio u zahodu. U sudoperu u kuhinji prostirala se crvena mrlja. Djed odgovori kroz vrata kako je sve u redu te da je samo prosuo kečap. Unuk se zagleda u uokvirene fotografije njegovih pokojnih roditelja i bake.

ZIMA

Zubato se sunce činilo kao jedina pomična matica u metalik nebu. Djed ih je vozio nadvožnjakom s kojeg se pružao pogled na more. Marin se zagubi u plavetnilu dok je Nenad prepričavao istraživanja koja su pokazala da voda ima sjećanje. Voda i njeni atomi reagiraju na ljudske riječi i osjećaje, pamte ih u svojoj strukturi. A ljudi se od 50 do 75 posto sastoje od vode. Izlaganje je završilo točno kad su parkirali ispred crkve.

Djed i Marin radili su, izvan sezone, u tvornici rezanaca. Pošto je Crkva prodala zemljište Kinezima, u ugovoru je stajalo da svi radnici moraju na misu. Tako su se svake nedjelje dva nevjernika i gomila nezainteresiranih, ali savjesnih šintoista nalazili u Božjoj kući. Djed mu je otkrio da su sve crkve okrenute istoku pa Kinezi u tome mogu naći neku utjehu. Također je tvrdio da ga crkva podsjeća na lovačku kuću.

- Isus na raspelu je kao jelenja glava na zidu. Razapeo ga je kult sunca koji je koristio križ kao simbol sunca. Ako to nije lovac koji se hvali svojom lovinom, onda ne znam što je!

Marin se samo čudio zašto bi itko htio hodati po vodi kad je se jednom dočepa, ali vjerovao je djedu koji je valjda bio jedini visokoobrazovani kadar u kvartu. Nekoć je služio u mornarici i kasnije kao inženjer na brodu. Plovio je po cijelom svijetu i zato mu je pripadao pokop na moru. Država je moreplovcima garantirala pravo pokopa u rajskim vodama oko Brijuna. Nije često o tome pričao jer je govorio da smrt jednostavno jest i o njoj se nema što (pametno) reći, ali Marinu se činilo da starac nalazi utjehu u takvoj sahrani. Ribama smo uzeli, ribama ćemo i vratiti, spomenuo je jednom.

Kašalj mu se pogoršavao, a Marin je posvuda nailazio na prosuti kečap. Unuka je tješila djedova režuća vitalnost. Čovjek je učio kineski te radio neumorno i sa 83, pune tri nakon što je ispunio normu za mirovinu. Drugi razlog za Marinovu odsutnost bio je transfer Nine Snader u školu. Ona je bila uvjerljivo najljepše stvorenje u njegovom iskustvu. Katkad bi se sreli na hodniku te zurili jedno u drugo preplavljeni-ukočeni tim nekim elektricitetom. Oduzeti, bez riječi, samo su piljili dok to netko treći ne bi primijetio i porugama ih potjerao na suprotne strane.

Marinu se stalno ponavljao san u kojem ga gleda Isusova glava sa zida neke brvnare na obali i lažno pljuje u stranu dok on pada u more. U vodi bi ga zgrabila Nina u tijelu sirene, odvlačila u zagrljaju sve dublje. Pa bi se u njemu miješao osjećaj blaženstva i straha od gušenja što bi ga svaki put probudilo. Ovo je potpaljivalo nesigurnost oko Nine i njegovog sna na javi. Djed ga je kao malog vodio na bazene, ali tek što se naučio održavati na površini počeli su koristiti novu vrstu klora. Odmah je dobio osip i počeo se gušiti. To je bio zadnji posjet bazenu.

Nužda srca je na koncu predvladala sumnje oko Nine, ubojice-sirene. Nakon tri mjeseca retardiranog buljenja, kako je to Dado opisao, skupio je hrabrosti pozvati je na izlazak. Prihvatila je pretvarajući vodu u njemu u kristalni planinski izvor. Ispričala mu je tragediju njene obitelji. Bila je navikla na finije stvari i društvo. Kupala se u više mora od jednog, donedavno nosila dizajnersku umreženu smart-odjeću, a sada samo odjeću. Za Marina je ona bila sreća u nesreći. Došla je iz elitne privatne škole među njih siromahe samo zato jer se njen otac zamjerio nekome u vladajućoj stranci i odjednom su sve njegove malverzacije magično postale očite pravosuđu. Barem mu je djed to tako kasnije razjasnio - i lažno pljunuo u stranu.

Marin joj je ispričao o svom jednostavnom snu da ode na more. Brinuo se da će ga ismijati, ali nije. Na Valentinovo su gledali morski suton kroz žicu i poklonio joj je smart-jaknu od 1199,99 eura. Kad ga je, zabrinuta, upitala što će biti s njegovim snom, Marin ju je poljubio i tiho rekao:

- Ti si moje more.

PROLJEĆE

Tjedan dana nakon što ga je Nina ostavila za Dadu koji joj je, preprodajom Sinta, priuštio smart-kompletić i nano-šminku, Marinu je preminuo djed. Pronašao ga je u omiljenoj i jedinoj fotelji s licem u otvorenoj knjizi, onako kako bi često zaspao. Sa zvučnika je svirala ona njegova dinosaurska muzika, Coming back to life od Pink Floyda.

Marin odšeta u svoju sobu, potrga sve postere mora sa zidova i sa zgužvanim neredom u rukama klekne do Nenada plačući. Kad su suze presušile, uputi se do ladice na koju mu je djed ukazao pred kraj zime u ne-daj-jelenja-glavo slučaju. Pronađe pismo naslovljeno na njega. Sjedne na naslon fotelje, stavi jednu ruku preko djedovih leđa i počne čitati.

Dragi moj, Marine, oprosti što te ostavljam bez ičega. Stan je tvoj. Ali stan, kao i sve druge stvari, nije san. Bojim se, bio si u pravu. Tvoj djed je bio neodgovorni stariji građanin. Osim što sam glasao prije 40 godina i protratio nerazumnu količinu kečapa, na kraju me tužio i Fažani. Morao sam mu isplatiti svu uštedu kao odštetu. Od onoga što sam skupio da odemo na more, nije ostalo ni za moj pokop. Ali ne brini, to će valjda država obaviti. To će biti moja penzija. A ti, Marine moj, budi hrabar i jak. Mudrije biraj kome ćeš kupiti jaknu, ali nemoj prestati kupovati jakne. Ja sam kriv, nikad te nisam naučio pecati. Ali ima još puno ljeta ispred tebe. Htio sam da stasaš i služiš na brodu. On će te odvesti na more i daleko odavde u svijet gdje ima još nekoga osim staraca, debila i Kineza. Žao mi je što te nisam poveo na more. Ovako ja idem prvi u zaron, spokojan jer znam da sam ostavio dobrog čovjeka za svojim tragom.

Tvoj sretni djed.

P.S. Da nisi ni slučajno opet propušio! Vratit ću se i pregaziti te skuterom!

 

PRVI DAN LJETA

Mala povorka u crnini je propuštena kroz ogradu prateći lijes na gusjeničaru preko dugog mola do usidrenog broda. Iznad njih su galebovi maltretirali dronove s pizzama. Podno su turisti nudisti sa zanimanjem promatrali događaj. Marinova otuđena rodbina i prijatelji te Dado i Nina šaptali su o zrelosti unuka koji je uredio sve s pogrebnikom, ostacima ušteđevine platio pogreb. Svih je mučilo pitanje Marinovog nestanka. Jedni su znali da mu je bilo preteško oprostiti se, a drugi da je kupio kartu za Švedsku. Čim je brod s lijesom otplovio, okupljeni su pod stražom ispraćeni onkraj ograde.

- Ipak me vodiš na more – prošapće Marin nazalno te okrene lice rupicama izbušenim na boku lijesa. – Država časti – doda s podsmijehom kojim bi to djed zasigurno popratio.

Skoro da nije vjerovao sam sebi. Ležao je u kupaćim gaćama na truplu, držeći u ruci odjeću i ručnik zatvorene u plastičnoj vreći. Čuo je ispod buke motora moćni šum Jadrana.

Nije znao je li usnuo zbog mirisa preparata za balzamiranje, nedostatka zraka ili izgubljenog osjećaja za vrijeme u takvom prostoru. Razbudi ga premještanje pogrebne kutije. Nagnu ih oštro naprijed. Toliko oštro da udari tjemenom o prednji dio lijesa.

- Zašto nije mogao biti skok na noge!? - progunđa.

Licem zalijepljen za drvo osjeti u utrobi propadanje s velike visine. Slijetanje ga još gore natuče. Krckanje u vratu. Kroz ljuljanje i zvuk valova začuje brodski pogon. Voda nadre u lijes. Počne se otiskivati udarajući leđima o pokrov. Starac u odijelu je već bio natopljen. Unuka zgrabi panika. Poklopac se konačno rastvori, a lijes još brže potone. Zadrži se na površini nespretno batrgajući rukama. Hladnoća mu je presjecala dah, ali svejedno zadrži pogled na tonućem djedu dok nije isčezao u dubini. Sjećanje utisnuto u vodi. Pogleda prema brodu koji je već odmakao daleko. Osvrne se tražeći Brijune, ali ni Brijuna, ni rajskih voda nije bilo. Bio je negdje gdje nijedan turist plivao nije. Svugdje je obzor prekrivala beskrajna siva ograda mora, njegovo nasljeđe i djedovina.