Marija Dukić

Jebeno pristojna

Kad se rodiš kao žensko, jedna od prvih stvari koje te nauče, jedna od prvih neprekršivih lekcija vrlo se brzo formira u tvom mlađahnom jasličkom umu: budi pristojna. Ili, kako će ti to u šesnaestoj, povlačeći ti minicu s pola bedra nekoliko centimetara naniže bijesno u uho prosiktati obazriva strina: budi jebeno pristojna.

Jebeno pristojna. Tad sam bila šokirana riječju koja je ispuzala iz usta strine ovjenčane platinastom trajnom i plastičnim biserima koju smo brat i ja potajno zvali hoh-strina, a čiji je muž naizmjence predugo i preponama preprisno grlio i mene i brata, da bih shvatila punu pouku: lijepo se govori, a ružno šapće. Hoh-strinina pouka duboko se zarila u moje nevino srce, i pazila sam da minice više ne budu dio garderobe na obiteljskim okupljanjima. Nadoknađivala sam to ne noseći ništa ispod kariranih plisiranih suknjetina do koljena. Dečkima sam svisoka govorila da su neodgojeni, a u mraku šaptala izjebi me. Stricu sam se smiješila nakon predugih zagrljaja, a navečer slala svog propalitetnog dečka bajkera da mu izbuši gume na Mazdi i ugrebe „jebem <18“ u sjajni lak, prethodno dvaput provjerivši zna li na koju stranu ide znak za manje od. Bila sam stvarno jebeno pristojna.

S godinama sam dolazila do sve perfidnije razine pristojnog. Često razmišljam o toj svojoj pristojnosti dok vozim. Vozim, gledam ovaj nepoznati krajolik, mobitel i GPS ništa. Služim se kartom kao da nisam u ranim tridesetima, već vlastiti ostarjeli otac. (Također jebeno pristojan. Skoro pa počasno žensko koliko je taj čovjek pristojan. Stric je prošao puno gore od Mazde kad ga je jednu večer presreo, pojačan mojim krsnim kumom. Mama je odobrila prešutno, kao i sve drugo što je tražilo njen blagoslov. Stric je kasnije uveo rukovanje s metra.) Tehnologija mi je off limits dok sam ja skoro off road jer se moram nakratko izgubiti. Sve me čeka u hotelu u torbici, a ja sam 27 kilometara dalje. Još vozim. Znat ću što tražim kad to nađem. Onda off road.

Danas sam išla na svoj sedmi izlet. Kao odrasla žena koja broji izlete, napomenut ću u svoju obranu: nisu baš obični izleti u slabo grijane vikendice popraćeni domaćim kiselišem na kakve vi idete. Prvi je bio nedugo nakon mog dvadesetog rođendana, i uvijek su se ti izleti sastojali od istog: minimum potrepština, crna odjeća, nepoznat grad. Prvi je bio nenadan, kao dar, a svi su ostali uslijedili nekako ritualno. Odsjednem, platim kešom, obavim to nešto ilegalnog posla, zabavim se i odem. Ništa spektakularno, nisu droge, samo bezreceptni receptni lijekovi. Ne biste vjerovali koliko su ljudi spremni dati za to. Pogotovo kad ih opali kakva boleščuga koje naš HZZO nema na listi. A za djecu? Čekala sam isplate hipotekarnih pred bankama i gledala drhtave ruke kako broje krov nad glavom toliko puta da se pitam zašto se ljudi uopće kote ako nemaju za lijekove. Mula sam samo svom tati, čuvaju me njegovi PTSP-ovci i mamino stablo kontakata, tako da nemam problema apsolutno nikad. Problema nemam i jer nisam glupa. Većinu mula uhvate jer su glupa, nadrogirana, ćelava muška govna sa zlatnim lancima u bemburama, praćeni jebačicama u decimetrima markiranog poliestera. Ja mjesečno trošim pola plaće neke ankice iz trafike na održavanje blond kose slobodnom od izrasta, vozim sasvim neupadljiv sivi Logan, diplomirala sam opskuran smjer na društvenom fakultetu, nikad ne vozim ni kilometra preko gornje dopuštene, vezujem se i do dućana, plaćam poreze na honorarni rad, a momcima i curama koje jebem tražim osobne na uvid. Osiguram se uvijek i u svemu. Hermetički.

Moj se brat vlada identično, pa problema nema ni on. Čak ni na polju zabave. Braco pije i jebe kao klasično rastavljeno muško, a ja sam ipak nešto veća bekrija. Večeras sam ušla u pitoreskno bezimenu slavonsku birtijetinu i počela piti sama sa sobom. Dobra i loša strana toga je što jedna osmica (od deset) koja provodi sate u teretani vrlo rijetko i vrlo kratko pije sama. Nakon četiri i po minute, prilazi mi Branko. Branko je potup u skladu s manjkom korisnog obrazovanja, vrlo zgodan, dobroćudan poput retrivera, nešto mlađi od mene. Naglasak mu je užas, ali imam mu čime začepiti usta.

To i radim čim stignemo u hotel.

Jebemo se natenane, da ne zamaram detaljima. Branko je takav ljubitelj pičke i tako obdaren i nadaren da mi gotovo biva žao dok usipam najbolje što imam u njegovu čašu. Pobojala bih se da će primijetiti promjenu okusa, ali sumnjam da su njegova šokačka usta ikad liznula Blue Label, a kamoli nakon oprane pičke. Osjet okusa mu je jamačno otupljen. Ispija do dna. Čekam.

Propušteni pozivi od brata, kojem, kao i obično (objašnjava to dugim, bijesnim, šifriranim porukama) nije jasno koji je to meni kurac potreba. Kurac, tebra, jest nasušna potreba, mislim u sebi. Pokradeni novčanici, mobiteli, kopanje po životima vlasnika tih kuraca – nisu. Nije ni ovo ostalo, ali ritual je ritual. Ljubim Branka u čelo, šapćem oprosti (spomenula sam da sam jebeno pristojna, što znači i pristojna nakon jebena) i nastavljam s poslom.

Ceste mi, bogami, nisu jasne. Ove njihove Barande nit' su lijevo, nit' desno, nit' tu ima kakvog reda i smisla. Da nema karata koje mi je kum dao čuvši kuda lomim ovaj put, ne bih se snašla sigurno. Jebeš svako selo kojim se treba snalaziti koristeći vojnu topografiju. Gledam kuću za kućom sirotinje, jada i bijede. Nisu vrijedni šibica kojima su ih naši i njihovi palili. (Iz jedne ovakve bio mi je i stric.) Seljačine, mrmljam sebi u bradu – i odjednom, kao da sam tom riječju prizvala pomoć, nalijećem na ono što tražim: zaraslu njivu dovoljno daleko od zadnje naseljene kuće. Izlazim i pripaljujem Brankovu cigaretu, a zatim istresam sve njegovo što sam nekritički ponijela odlazeći iz hotela. Plijen mi je ovaj put siromašan. Švercane cigarete, pretprošli model ajfona, novčanik s 532.40 kn, u njemu slika ružne majke i još ružnije žene. Nekoliko vizitki. Nijedna s titulom. Nijedna njegova. Eh, moj Branimire... Mislim da neću ništa ni zadržati osim cigareta. Taman za vožnju do kuće.

Uzimam torbu sa zadnjeg sjedišta i odlazim u polje. Skoro dva sata kasnije, mokra od znoja od glave do pete, preparkiravam Logan u polje točno iznad rupe, otvaram peta vrata i jedva iskrećem ošamućenog Branka u rupu. Silazim na njegovo tijelo kao da je stvar, s Buck skinerom u ruci, i režem mu vrat jer nisam barbar koji će zakopati živog čovjeka. Čučim na njemu. Kad sam sigurna da je mrtav, izlazim iz rupe tresući se od napora i zatrpavam ga. Koristim izgrebani pradjedov JNA ašov zato što volim obiteljsko naslijeđe. Ima neke poezije u tome: ne biti ništa bolja od svojih. A moji su u svakom sistemu bili od iste neutralno oportunističke (vi biste vjerojatno rekli lopovske ili zločinačke) loze, i ponosna sam na to dok stojim nad Brankovim grobom. Pitam se kad će ga naći. Od ostalih šest našli su trojicu, što i nije loše. S tim da je stari anonimno dojavio strica da ga hoh-strina može pokopati jer je dokurčila svima crninom i kuknjavom. Kupio je Logan da mi se ispriča (moglo je skuplje, zna da volim neupadljivost). Ipak, dugo me boljelo što je baš on, koji mi je za prethodni rođendan poklonio i strica svezanog za stablo, ispao tako mekan. Ne da ga pravdam, ali nije bio baš svoj u tom periodu. Pripisujem to djelomično i situaciji s bratom, za kojeg je ispalo da ga je stric i više nego grlio, kao i majčinoj naredbi da se potrudi da ga više ne bude za našim stolom nakon što je saznala. Problem je bio u tome što je brat stao nakon krvavog krštenja, a ja nastavila sa sakramentima. Znaju i on i tata. Mama stvarno, ali stvarno ne zna. Njena je vlastita pristojnost čahura kroz koju prolazi samo ono što ona dopusti. Nekad je i čahura za nas troje. Zove nas razbojnici ili bando toplo, mrseći kose bratu i meni, a ocu gladeći svetačku ćelu. Puno se polaže na pristojnost kad ti je obitelj sastavljena od pandura i lopova. Jedna duga, pristojna igra u kojoj mama ne zna jer ne želi znati i jer se napokon dočepala fotelje bez uniforme i terena, a tata zna jer želi sudjelovati – ali više nema muda koja je imao u pravoslavnim selima u nekoj pradavnoj, rakijom podlivenoj priči koja je zabranjena tema za našim stolom.

Kao i sav ostali kriminal.

Ulazim u hotel. Uzimam mobitel. Zovem mamu.

- Kako si, ljepotice?

- Dobro, mama. Ne mogu dugo pričat. Umorna sam za popizdit.

- Jezičina.

- Oprosti.

- To nije pristojno, draga. Stalno ti govorim.

- Znam.

- Znam da znaš.

- Nije pristojno, oprosti.

Ponavljam mehanički, ali se iskreno ispričavam svojoj majci, makar ona i ne znala za što je ova isprika. Bitno da je prihvaća. Laku noć, majko, nastavi lijepo sanjati.

Iako je ne vidim u polumraku, osjećam kako mi se na tamnim hlačama širi topla mrlja. Shvaćam da mi je menstruacija uranila, i da će se za nekoliko trenutaka moja krv pomiješati s Brankovom na preponama kojima sam čučala na njegovom tijelu, i živom i mrtvom. Moja toplina i moj život s njegovom hladnoćom i njegovom smrću.

To mi se učini tako... nepristojno. Dok panično brzo skidam hlače u sobi koju obasjava samo mjesec, krvavih bedara zaželim da je Branko kraj mene.

Da me zagrli.

Da bar nekom, bar jednom, priznam kako mi nikad nije smetalo što mi je otac koljač jer sam uvijek znala da nije silovatelj, niti bi ikad dignuo ruku na ženu. A svi znamo, koliko god nam zatvorske kazne gudile suprotno, da je silovanje gore od ubojstva.

Moglo bi se čak i reći da je jebeno nepristojno.

- Recepcija, izvolite.

- Mogu li Vas zamoliti neku veću kantu leda i dva velika ručnika, ako nije problem? Soba 23.

- Stiže za 10 minuta, gospođo.

- Hvala Vam puno.

Otirući našu krv naizmjence lijevom i desnom podlakticom (da se ne pomiješa), s Brankovom cigaretom u zubima tražim pedeset Brankovih kuna za napojnicu sobarici.

Jebeno pristojna.