Tamara Lövey

Umorstvo u Klinča selu

Neonska rasvjeta pulsirala je u ritmu njegovih koraka, dok su mu gumene čizme šljapkale po vlažnome podu izbjegavajući krvavu žilu koja se slijevala prema slivniku.
Ruka mu posegne za velikom polugom na kromiranim vratima i hladni se oblak promoli kroz vrata kada ih otvori.
Zahvaljujući hladnoći, pod ovdje nije bio gnjecav, a male crvene točke ispod razrezanih njuški izgledale su kao jesenske ruže kad ih prekrije prvi mraz.
On sagne rame i namjesti ga pod svinjsku plećku, obgrli polovicu oko vrata, kao starog prijatelja za šankom nakon petoga gemišta, a zatim se uspravi cuknuvši kako bi oslobodio kuku. Polovica se tada s povjerenjem osloni na njega i oni zajedno izađu iz hladnjače, uputivši se prema rasjekaonici.
Došao je do stola i jednim zamahom položio svoj teret na nj. Namjestio je polovicu precizno, ne kao da je na obdukcijskom stolu već kao da želi da joj bude što ugodnije.
Iako se tim poslom bavio već petnaestak godina, nije volio da ga gledaju te mrtve oči, pa je uključio pilu i prvo odrezao glavu, a onda i prsne vrške. Pažljivo ju je odložio u već prije pripremljenu posudu, koju je zatim gurnuo pod stol, a onda se posvetio ostatku.
Ponekad bi ga šef izričito zatražio da primjeni francuski način kako bi se dobio što bolji oblik mišićnih masa što su zahtijevali neki bolji restorani, no on je najviše užitka nalazio u milanskom rezu. Pokreti koje je primjenjivao dok je izmjenjivao pilu, sjekiru i nož, imali su u sebi gotovo plesnu poeziju. Poput simfonije, nož mu je bilo gudalo, a sjekira udaraljka na bubnjevima ili ksilofonu kod preciznijih zasijecanja. Posebno je bio ponosan na karé koji ga podsjeti na malu rastegnutu harmoniku.
Nakon što su svi dijelovi bili detaljno raspoređeni u svoje kutije, on uredno odloži svoj pribor i ponovno krene prema hladnjači.
Pazio je da ne ugazi u jedan od onih smrznutih crvenih cvjetova. Opet podmetne svoje sagnuto rame. Ovoga puta je morao uložiti više snage kako bi teret skinuo s kuke. Iznenadila ga je težina. Obično su polovice težile između pedeset i sedamdeset kila. Znalo ih se naći i po osamdeset. No ova je imala barem devedeset. Zabaci teret kako bi ga još bolje namjestio, a onda se blago stenjući, dok mu se dah ledio u zraku, udalji iz hladnjače.
Uzme zamah kako bi što preciznije smjestio teret na stol za trančiranje. Kao i tisuću puta do sada, posegne za pilom koja je na elastičnim škarama visjela iznad stola. Oštri zupci su se zavrtjeli izgubivši pred okom svoju oštrinu, pretvorivši se u sjajnu zakrivljenu crtu spremivši se na razdvajanje cjeline.
I tada mu pogled zastane na zamrznutom licu užasa i očima koje su osuđivački zurile ispod mrazom ukrašenih trepavica. Iako mu je mozak prosljeđivao poruku da to što leži na stolu nije svinjska polovica, već još uvijek spojene dvije polovice njegova šefa, ruka mu je još uvijek držala pilu. Konačno spusti ruku s ručke i parajući zvuk pile utihne. Neko vrijeme nije skidao pogled s tih mrtvih očiju.
Nezadovoljan što je prekinut usred posla on još jednom baci pogled na rastrančirane komade u posudama, a onda krene prema stroju za pranje čizama. Volio je kad su čiste. Tek je tada bio spreman uputiti se prema uredu.

*

Iako se s istoka ljetna sparina već naveliko uvlačila kroz prozore, zapadna strana kuće još je uvijek bila u hladu dozvoljavajući podnevnom povjetarcu da zadnjim trzajima svježine nadimlje zavjese. Osjetio je kako mu se znoje prsti nad gumenim tipkama daljinskog upravljača, dok je gledao kako sjenovita ruka zamahuje brončanom skulpturom, a žrtva u trzajima pada, dodajući novi grimizni uzorak na perzijskom tepihu.
U zadnji tren je čuo žustre korake kao se približavaju dnevnom boravku i nevoljko prebaci program na poljoprivrednu emisiju.
- Zvonko, molim te dođi u kuhinju! – njezin glas obojan nervozom nije mu ostavljao previše prostora za pregovaranje, ali on ipak pokuša, nadajući se da će imati barem jednom mira za pogledati reprizu svoje omiljene serije „Umorstvo u Midsomeru".
- O čemu se radi? – spustio je noge s taburea, kako bi pokazao svoju dobru volju.
- Ona ne želi jesti piceka kojeg smo kupili kod Beljana – kuhinjska krpa u njezinim rukama poprimala je sve neprepoznatljiviju formu.
- A zašto?
- Zašto? To nek' ti ona objasni! Ja znam da sam ga taman htjela očistiti kad je k'o smrknuti šišmiš uletjela i optužila me da je želim otrovati.
- Popričat ću s njom – Zvonko shvati da opet neće moći izbjeći ulogu mirovnog suca, pa se uputi u kuhinju.

Starica u kompletnoj crnini, s izuzetkom bijelih točkica na crnoj pregači, sjedila je kraj kuhinjskog stola i s onih par preostalih zuba vješto grickala bućine sjemenke.
- Mamek, kaj se dogodilo?
- Ja taj galofak ne bum jela. Dost je kaj nas truju iz zraka z onim svojim kemtrejsima. Kaj buju me u vlastitoj hiži još šopali tim otrovom! – starica stisne svoja krezuba usta i zategne rubac pod bradom.
- Marta, dušo, kako bi bilo da to pile ostavimo za večeru. Znaš da djeca vole tvoje pohane batke i krilca, a da za ručak spečemo onu kokicu kaj smo nabavili od Rezike.
Žena ga prostrijeli pogledom u kojoj je već bila potpisana kapitulacija, ali da ne ispadne da se predaje bez otpora, doda:
- Ako su Rezikini piceki milostivi po volji?
- Znaju biti malo masni, ali bar bu juha kak' se spada. Zadnji put ti je imala okus po kuhanim štumfama – starica naškubi usne i nastavi klimati glavom poput ukrasnog psića pod vjetrobranim staklom.
- Možda vam je ona šljiva kaj je držite pod krevetom malo oštetila okusne pupoljke, ali moj ajngemahtec je najbolji! – zajapuri se Marta.
- Vidim ja da bum ja ovdje ostala gladna – starica uvrijeđeno primi rub stola kako bi se pokušala ustati. – Kad mi ne date da šopam svoje race i piceke.
- Mamek, ne buš gladna – Zvonko svojoj ženi da mig, prihvativši uzvratni pogled koji je sadržavao poruku „O ovome budemo još pričali, a i dužan si mi", na što se Marta udalji prema smočnici.
- Ja sam sve vas hranila samo s domaćom hranom i pogleć kak' ste lepi, zdravi i veliki zrasli. Tvoj Tomek već sad ima pesak v žući, a tek je prešel tridesetu. Da sam mu ja kuhala, to se sigurno ne bi desilo.
- Slažem se s tobom, ali danas su i druga vremena. Puno je stresa u poslu, pogotovo građevini. Znaš da je Tomeka jako pogodilo kad je ostao bez posla. Sigurno mu nije pomoglo to što se sa ženom i dvoje male djece morao pokunjeno vratiti u roditeljski dom jer nije mogao otplaćivati svoj lijepi veliki stan u Zagrebu.
- A kaj mu fali, sad smo svi na hrpi. Velka je ovo hiža. Znaš kak veliju: „Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna."
- Lijepo je kad smo svi ovako na okupu – prizna Zvonko – Bar mi ne bude dosadno kad odem u penziju – i sa dozom sjete pomisli kako su njegovi snovi o pisanju krimića u mirovini, sve dalji.
- Fali mi moj Jankec. Već su tri leta kak' ga nema – starica kvrgavim, naboranim prstom obriše suzu, pa iz jednog od brojnih pregiba svoje suknje izvadi platnenu maramicu veličine kuhinjske krpe i u nju zvučno ispuše nos. – Ti znaš da me je Marijan zval k sebi u Zagreb. No ja bi ponorela na onom asfaltu. Mogla sam ići i Branku u Jastrebarsko. No tu kod tebe mi je ipak nekak najlepše.
- Znaš da si dobrodošla – Zvonko ispruži ruku i blago je spusti na drhtavu ruku svoje majke.
Njemu nije bio problem nakon očeve smrti pozvati majku u svoju kuću. Čitav je život provela u Klinča Selu, a i znao je da se njegova braća neće pretrgnuti od želje da udome čangrizavu staricu. Marijan je možda u nekom razgovoru i spomenuo kako bi pozvao majku k se bi u Zagreb, no problem je bio što u njegovoj kući na obroncima Medvednice nije bilo mjesta za staricu. Iako je živio sam sa svojom drugom ženom, sve sobe bile su zauzete. Biblioteka, radna soba, soba s trofejima, soba za kućnu pomoćnicu. A podrumski dio kuće preuredio je u fitnes studio sa saunom kako bi svoje otromboljeno tijelo doveo u formu za svoju dvadeset i pet godina mlađu ženicu koja se držala jako hoch i kojoj nije trebalo podsjećanje na Marijanovo ne tako nobl porijeklo.
Zato se Zvonko odrekao svoje hobi prostorije u kojoj je u dobra stara vremena znao kartati s dečkima, gdje su se dočekivale nove godine, a kasnije dječji rođendani i preuredio je u garsonijeru za svoju majku. Iako je između Marte i njegove majke često bilo trzavica (pogotovo oko kuhinje), bio je zahvalan svojoj ženi što je bez protivljenja prihvatila ideju da joj svekrva dođe pod krov.
- Kod tvoje sestre u onu mrzlu Kanadu ne bi ni mrtva prešla. I s kim bi se tam spominjala. Ne znam ni reč engleskog. A i ne sviđaju mi se ti Amerikanci.
- To su Kanađani – ispravi je Zvonko.
- Ma sve ti je to ista bagra. Poubijali su one jadne Indijance da bi im okupirali zemlju. Za mene su oni najobičniji okupatori. Indijanci nisu imali Tita da ih oslobodi od okupatora.
- Opet smo otplovili u prošlost? – upita Marta držeći za noge obješenu smrznutu kokoš.
- Pa kaj ak' živim u prošlosti! Najlepše dane sam provela za vreme Tita. Tad su ljudi imali ideale. A pogleč sad. Ni vladu nemamo. Tehnička vlada! Pih! To su oni zmislili kak bi otišli na što duži godišnji. A kad se fino osunčaju svi buju se vratili v saborske klupe, malo se ispremešali i ponovo buju nam isti ti krojili sudbinu. Sve mi je žal tvoje Nine. Kaj nju tek čeka!
- Razmišlja o studiju u Engleskoj – ubaci se Zvonko.
- Ah ta deca. Svi bi bežali v Evropu. Kak ne razmeju da im je doma najlepše. Tam buju im samo isprali mozak i nafilali ih GMO hranom, još gorom od ovih Beljanovih galofak piceka.
Izlaganje najstarijeg člana obitelji Matulin prekine zvonjava telefona i Marta se požuri javiti.
- Netko jako uzbuđen traži inspektora Matulina – prekrivajući zvučnik na slušalici Marta značajno pruži Zvonku telefon.
- U nedjelju u podne? – Zvonko duboko uzdahne nevoljko preuzimajući slušalicu pa se udalji iz kuhinje. – Inspektor Matulin pri telefonu.
- Joj, inspektore, dobro da sam vas našel – čuo se uzrujani glas s druge strane.
- A vi ste?
- Joža, gospon inspektor. Josip Novosel, kontakt policajac.
- Joža, pobogu, što se dogodilo?
- Imamo umorstvo! – ponosno izjavi policajac. – Umorstvo u Klinča Selu.
- Jeste li obavijestili dežurnog u Jastrebarskom?
- Pa nisam, nekak sam se prvo vas setil.
- A gdje ste vi?
- Pa u Staroj općini – čudeći se reče Joža.
- Dobro, hajdemo iz početka. Gdje, tko, kako?
- Gdje - u mesnici, tko - mesar Beljan, tko ga je mrknul to još ne znam, a kako - ni to još ne znam – izrecitira službeno Joža.
- A zašto vi niste na mjestu događaja?
- Pa ja ... mene je nazvao Miro, mesar ... on ga je i našel, a ja ... ja vam se nekak ... bojim mrtvaca, pa sam mislil da vi dojdete z menom.
- Možete li doći po mene službenim vozilom?
- Sva vozila su u Jastrebarskom. Meni su dali samo biciklina.
- Dobro Joža, dolazim po vas kroz deset minuta. Čekajte me ispred općine na uglu kod Karlovačke.
- Razumijem!
Zvonko proviri kroz vrata kuhinje:
- Marta, nisam siguran da ću stići na ručak. Moram hitno do mesnice. Čini se da se nešto dogodilo Beljanu – u očima svoje supruge ugledao je zrnce nezadovoljstva, ali i pomirljivost žene naviknute na desetljeća takve njegove službe.
- Znala sam ja da će ga ti njegovi piceki doći glave! – starica značajno uspravi kvrgavi kažiprst. – Nisu to čista posla. Tu me reži ak' taj dotepenac ne šverca to meso iz Argentine – taj isti kažiprst povuče preko svog naboranog vrata. – Dok ste ti i tvoji dečki '91. krvarili na prvim crtama, on je švercal tko zna što sve nije ...

Zapahnula ga je vrelina ljetnoga dana. Iz daljine je sv. Marija Okićka objavila podne, a ubrzo su joj se pridružila i zvona sv. Josipa.
Zvonko uveze svoj automobil kroz službeni ulaz iza mesnice i odveze se do pogona ispred kojeg ih je u sjeni dostavne rampe dočekao Miro mesar. Miro povuče još jedan dim iz već dogorjele cigarete pa je zgazi vrhom cipele i uspravi svoja dva metra.
Izlazeći iz automobila Joža stavi kapu, podignuvši šilt visoko na oznojeno čelo kako bi što bolje promotrio gorostasa koji ga je nadvisivao za glavu i pol.
Dvorištem se širio vonj trulog mesa i Joža se u strahu osvrne da taj smrad ne potječe od leša.
- Gospodine Vrbanić, policajac Novosel me je izvijestio da ste vi prijavili nađeno mrtvo tijelo.
Miro mesar potvrdno kimne.
- Možete li nas odvesti do njega?
I dalje bez riječi, Miro ih povede u unutrašnjost. Hodajući, poprimao je pomalo trolovsko držanje, pognutih ramena i ruku obješenih prema tlu, dok su mu golema stopala uzrokovala male potrese svaki put kada bi zakoračio.
Joža je taktično išao posljednji kako bi cijelom prizoru mogao nazočiti iz pristojne udaljenosti.
Prilikom prolaska kroz sanitarnu propusnicu, Zvonko dohvati dva para gumenih rukavica i jedan dobaci Joži, kojem ta gesta baš nije bila sasvim jasna.
- Što su rekli iz Jastrebarskog, kada mogu poslati nekog? – upita Zvonko, kada je konačno pristupio predmetu istrage, razgledavajući truplo, pazeći da ništa ne pomakne.
- Rekli su pola sata.
- Gospodine Vrbanić, molit ću vas da se ne udaljavate iz ove ustanove, kako bi nadležnom inspektoru dali punu izjavu.
- Nema se tu što izjaviti – usprotivi se Miro.
Miro nije volio policiju, ali je znao da ih mora obavijestiti. Zbog njegove šutljive prirode i pomalo zastrašujućeg izgleda koji su potencirala isturena čeljust i klempava uha, često je kao dijete bio predmet sprdnje, sve dok jednog dana jednom svom provokatoru nije polomio ruku, čeljust i nekoliko rebara. Kao maloljetnik odslužio je dvije godine u popravnome domu, iza čega je izučio za mesara i zaposlio se na istom ovom mjestu, gdje njegova šefa očito nije smetala Mirina problematična prošlost.
- Bez brige Miro, samo ćete reći gdje ste ga našli, u koliko sati i jeste li vidjeli nešto neobično – blagim glasom Zvonko ga pokuša umiriti. Znao je on Miru od malih nogu jer je isti išao s njegovim sinom u nekoliko razreda osnovne škole, prije nego je završio u popravnom domu.
- Neobično je bilo to što sam našao punu kašetu pilića nasred rasjekaonice. Već su počeli smrdjeti pa sam ih bacio da ih netko slučajno ne vrati u hladnjaču. Odvoz infektivnog otpada ide tek sutra, a što ću im ja.
- Dobro, a pokojni?
- Našao sam ga u hladnjači, obješenog za kuku.
- I onda ste mu pokušali pomoći pa ste ga polegli na stol?
- Isprva, nisam ni znao da je to on. Trančirao sam svinjske polovice. Istina, činio mi se nekako teži. A kad sam shvatio da to nije prava svinja, nikakva mu pomoć više nije trebala. Bio je leden kao Titanikova santa.
- Jeste li išta drugo dirali?
- Ne. Prvo sam oprao čizme, a onda sam nazvao Jožu.
- Joža, mislim da ovdje ima posla i za patologa i za forenzičare. Vi pravite društvo gospodinu Vrbaniću u uredu dok ja odem nazvati ekipu u Zagrebu – objasni Zvonko pa krene prema izlazu.
- Inspektore! – Joža uzbuđeno potrči za njim, pa uznemireno upita. – Mislite da je pametno ostavljati Miru samog? Izgleda da bi čovjeku bez problema mogao vrat zavrnuti.
- Koliko se meni čini, Beljanu je već slomljen. A ukoliko Miro išta pokuša, u što čisto sumnjam, imate moje odobrenje da upotrijebite vatreno oružje.
Ubrzo se cijelo mjesto sjatilo uz ogradu koju je sada štitilo nekoliko redarstvenika kako bi dva tima policijskih stručnjaka iz Jastrebarskog i Zagreba, mogla izvršiti očevid koji je trajao čitavo poslijepodne. Joža se ponosno prešetavao uz ogradu, razgovarajući s uglavnom ugašenim mobitelom, kako bi svi mještani uočili njegovu veliku ulogu u cijeloj situaciji.
Patolog je potvrdio da je žrtva bila obješena tek poslije smrti, koja je uslijedila nakon prijeloma vrata. Miru mesara su nakon opsežnog ispitivanja i sastavljenog zapisnika privremeno pustili kući uz napomenu da se ne udaljava iz mjesta.
Iako Zvonko nije bio službeni dio tima, zagrebački inspektor Krizmanić, Zvonkov drug iz Domovinskog rata, izvijestio je svog kolegu da motiv i počinitelj za sada nisu poznati.
Kada se sunce već počelo spuštati iza Žumberka, Zvonko umoran sjedne u svoj automobil, sretan što može konačno napustiti ovaj prostor kojim se sve jače širio miris trulog mesa.
Kad je uveo auto u dvorište, iz stana u potkrovlju dopirala je cika i vika, što je ukazivalo da se njegovi unuci spremaju na kupanje. Iza prozora dnevnog boravka dopiralo je samo titravo plavo svijetlo televizora. Tiho je ušao kako ne bi probudio majku, koju su očito uspavale vijesti na dnevniku. Marta je ustala i pošla za njim u kuhinju.
- Sigurno si pregladnio – uzdahne Marta nakon što joj je suprug u kratkim crtama iznio pravo stanje stvari iako su već različite verzije događaja došle do njih. – Pečenog pileta više nema, ali je ostalo juhe od ručka. Uz to ima i pohane piletine. Mislim da se tvoja majka željela iskupiti i dok sam ja prilegla nakon ručka, ispanirala je ono njeno galofak pile. Mislim da je htjela ublažiti svoju kritiku spram proizvoda pokojnog Beljana pa se pohvalila kako je u piletu našla fino mljeveno brašno za paniranje. Žalila se jedino što su bile dvije vrećice brašna, a ni jedna s prezlima.
Slušajući svoju suprugu dok mu podgrijava večeru, Zvonku su misli stalno bježale prema mesnici i današnjim događajima. Tek nekako izdaleka njezine riječi konačno poprime smisao.
- Brašno u piletu?! – iznenadivši Martu Zvonko skoči od stola.
- Tako je rekla – Marta slegne ramenima. – Mislim da su vrećice još u smeću.
Zvonko pomahnitalo stane kopati po kanti. Pažljivo odvoji ljusku jajeta s vrećice i onda čistim prstom klizne po bijelom prahu koji se zadržao na unutrašnjosti vrećice.
- Koka – Zvonko se zamišljeno zagleda u tanjur s pohanim mesom.
- Bilo je to veće pile, ne koka – ispravi ga Marta.
- Kokain! U pilićima su švercali drogu. Netko u lancu očito nije bio zadovoljan Beljanovom uslugom. Nadam se da klinci nisu jeli pohano – zabrinuto upita Zvonko sjetivši se cike koja ga je dočekala.
- Ne, oni su bili na nekom dječjem rođendanu i nisu htjeli večerati.
- Dobro – odahne Zvonko pa krene iz kuhinje u potrazi za svojim mobitelom.
- A večera?
- Draga, mislim da ćemo neko vrijeme izbjegavati piletinu, a bogami i svinjetinu.
- Štrukle ili knedle sa šljivama?
- I jedno i drugo zvuči odlično – Zvonko se nasmiješi pa joj pošalje poljubac, a onda utipka broj svog kolege Krizmanića. – Krizma, imamo motiv! Moja majka je bila u pravu. Pilići su ga došli glave.