Ana Pisac

Sprovod ili o kupnji nekretnine

– Ženo! Ženo!... Ankice! – muškarac se derao iz kupaonice.
– Što je bilo? – odgovorio je jednako glasno ženski glas iz kuhinje.
– Petar umro.
– Koji Petar?
– Od strica Marka.
– Zar je on dosad bio živ? – ženski se glas sad prebacio u hodnik.
– Zar ga nisi vidjela na Zvonkovu sprovodu ljetos?
– Branko, ne idem ja na sprovode gledati tko je od drugih došao, tko nije – zaključi žena razgovor i ode za poslom.
Otvorila je ormar u spavaćoj sobi i počela prebirati odjeću. Dok je odmjeravala crnu suknju, na vratima se pojavi suprug s preklopljenim novinama u ruci.
– Što piše, kad je sprovod? – upitala je.
– Popodne.
– Molim? Danas popodne? – grakne ona.
– Šteta što nam Petar nije ranije javio da će umrijeti...
– Majko mila, što ću odjenuti?
– Eto tu suknju – Branko predloži očito rješenje, a žena ga prijekorno pogleda.
– Zar ne vidiš da mi je široka u koljenima? Na sprovod idemo, Branko. Na sprovod. Valjda se treba odjenuti kako spada – dovrši ona, baci suknju na krevet pa opet uroni u ormar.
Branko se u svom jedinom crnom odijelu nakon sat i pol pojavio na vratima sobe.
– Spremna?
– Zakopčaj mi haljinu pa možemo ići.
Čovjek priđe i povuče patentni zatvarač na crnoj šljokičastoj haljini svoje žene.
– Jesi li naručio aranžman? – upitala je popravljajući pritom najlonske čarape boje kože.
– Napravio sam kako si rekla. Dostavit će ga u mrtvačnicu.
– Odlično. Idemo.
U automobilu se razgovaralo o kući koju namjeravaju kupiti sinu jedincu.
– Ona u Tončićevoj nije dovoljno velika, bojim se – rekla je žena.
– Ima i većih.
– Ali, treba paziti na blizinu vrtića i škole.
– Pazit će se.
– Ona je zadnja kuća, u centru, imala lijep pogled.
– Imala je.
– Samo je cijena previše napuhana za nešto što nije novogradnja. Recimo, ona u Martićevoj je iz iste godine, približno jednako i velika, a cijena je dosta niža.
– Pogled igra ulogu. Naručio sam aranžman s narančastom vrpcom.
– Pa, da... Džaba ne znam kakva kuća kad gleda u tuđi zid. Narančastom? Nije bilo druge boje?
– Samo je taj bio spreman za dostavu. Za sve ostale trebali bismo čekati.
– Ma, dobro. Nebitno. Kažem ti, na dosta se stvari treba paziti pri kupnji.
– Pazit će se.
Nakon pola sata vožnje čovjek je parkirao automobil pred mrtvačnicom. Izašli su, a žena je i dalje držala temu.
– Razgovarala sam nekidan s Marijanom. Kaže da su oni svoju sadašnju kuću kupili preko agencije i da je zadovoljna njihovim radom.
Nakon druge rečenice Ankica zastane i povuče suprugovu ruku.
– Ima li mi ruža na zubima?
– Nema.
Nastavili su hodati prema mrtvačnici.
– Rekla sam ja Marijani – mi ti nismo htjeli uključivati agenciju, a ona na to da bi bolje bilo da jesmo jer ćemo se ovako izludjeti. Mislim se u sebi – hajde, ženo moja, nisu svi nesposobni kupiti kuću. Nije li tako?
– Da. Jesu li ono stričevi unuci? Tamo na lijevom ulazu.
– Čini se. Eno Slavko i Marija. A, čovječe, što me čarape stežu. Idemo brzinski izraziti sućut, ha?
Pozdravivši se s nekoliko ljudi, koje nisu vidjeli od zadnjeg sprovoda, Branko i Ankica uđu u omanji prostor na sredini kojeg je stajao otvoren lijes s pokojnikom, a oko njega se posložila ožalošćena rodbina. Zrak je unutra bio ustajao, težak. Ženski dio špalira potiho je jecao, dok su muškarci zadržavali suho, drveno lice.
– Dragice... Ah, Dragice... Suosjećam – rekla je Ankica bolno kad je došla do uplakane supruge preminulog.
Protrljala joj je ramena i uzdahnula, a zatim žurno produžila naprijed da ne bi, ne daj Bože, svojom tugom još više uznemirila nesretnu ženu.
– Bože, kako je unutra bilo zagušljivo. Mislila sam da ću se srušiti – rekla je mužu kad su izašli iz mrtvačnice.
– Puno je ljudi.
– Maknimo se tamo u stranu. Živcira me zurenje onih babetina – povukla ga je na osamu. – Što misliš hoće li nam banka odobriti zahtjev?
– Sigurno hoće.
– Ne bi bilo zgodno da nas to omete u kupnji. Nemamo previše vremena. Vjenčanje je blizu, a kuća mora biti tip-top do tog dana. Govorila sam ja i prije da treba početi s traženjem, ali me nije imao tko čuti.
– Govorila si, da.
– Lijepa je ova crkvica – primijeti Ankica pošto su, i nesvjesno, došli do crkve gdje će se održati sprovodni obred.
– Lijepa je.
– Najvažnije je da kuća ima najmanje sto kvadrata stambene površine. Što će im ispod toga. Kad smo ušli u onu „krletku" što smo u ponedjeljak gledali, smračilo mi se. Tko uopće može živjeti u tako malom prostoru?
– Evo dolazi povorka.
– Zar je? Pođimo iza crkve. Glupo je da stojimo tu dok ljudi prolaze.
Sa stražnje strane građevine stajao je zidić što je označavao rub crkvenog imanja. Ankica i Branko oslonili su se na njega. Iako je sunce bilo skriveno iza oblaka, oči su ipak zaštitili sunčanim naočalama.
– Joj, jesi li vidio stav one što prodaje „krletku"? Kao da razgovara s nekim balavcima na ulici, a ne s ozbiljnim kupcima. Kad sam je pitala kakvo je susjedstvo, zakolutala je očima i nešto promrmljala. Ma, jesi vidio, molim te?
– Vidio sam.
– Koza... – dodala je još Ankica i popravila frizuru.
Malo po malo na zidić se oslonilo još desetak ljudi. Ankica nije imala upaljač pa joj je cigaretu pripalio najbliži pušač. Bio je to, kako se sam predstavio, susjed preminulog, a do njega je stajala vjerna mu supruga. Ona je bacila mamac za razgovor.
– Jadna Dragica...
– A, što ćeš – prihvatila je Ankica. – Nije to lako.
– Prošle godine brata pokopala, ove muža – doda čovjek i pljune iza zida.
– Čuj? Zar joj je brat umro? – zainteresira se Ankica.
– Kako ne. Taman ono kad mu se mlađi sin triba ženit. A, Bože sačuvaj, mali već sve bija ugovorija, i salu, i muziku, sve živo... i na kraju sve propade. Šta god je bija kapara, ništa mu nisu vratili. Eto ti kakvi su ljudi.
– Strašno. A, je li Petrov brat prodao onu zemlju na selu?
– Ma kakvi. Di će se prodat kad nisu riješili sporove s Općinom. Govorilo se da on svojata cilih dvista kvadrata općinske zemlje. Pa ko će znat, ljudi svašta znaju reć, šta je i šta nije.
– Nisu tu čisti posli – potvrdila je njegova supruga i nastavila dalje energično žvakati žvakaću.
– Koga su izabrali za glavešine, i dobro im je – odmahnuo je čovjek rukom i još jednom pljucnuo.
Zvono se oglasilo sa crkvice. Ankica se prebacivala s noge na nogu jer joj je bilo nezgodno stajati.
– Razdužio pop – rekla je simpatično.
– A, Bože prosti, ne znan šta drže misu na sprovodu kad je ljudima ionako priko glave svega – riječi su prošle kraj žvakaće i izašle vani.
– Što će Dragica sad s vinogradom? Nema joj druge nego prodati, ha?
– Tako će i bit, bojin se. A šta će ona s njin? Neće ga sama gojit. Al' ko će ga prodat kad je vrime došlo da nemoš ni litru vina prodat, a kamoli vinograd.
– Dobro će se pomučiti s tim. A, što ćeš, svima nam je ajme. Evo, mi kuću tražimo pa nikako naići na pravu stvar.
– Čuj? U gradu, biće?
– Aha. To nam je za sina i nevjestu.
– Eto ti vidiš. A, ko će nać kad drže cjene u nebesima.
Zvono se još jednom oglasilo i ljudi su počeli izlaziti iz crkve. Čovjek s križem u rukama zamolio je prisutne da uzmu po jedan vijenac i formiraju dvored.
– Da ne bi – rekla je potiho žena sa žvakaćom Ankici. – Svaki me put one granusine iščeprljaju po rukama.
– Ima mlađih – odvratila je mirno ova.
Nekoliko metara pred mjestom na kojem je bio otvoren grob, Ankica je izraz lica promijenila u onaj „iz mrtvačnice". Povukla je muža za ruku i rekla:
– Branko, ovo je pretužno. Možda bolje da odmah pođemo?
– Kako želiš – rekao je on i zakrenuo prema parkiralištu.
Hodali su u tišini do automobila.
– Oh, tek je 17h... Možemo svratiti do Mejaša pogledati onu novu kuću – rekla je Ankica dok je sjedala u automobil.
Njezin je suprug kimnuo glavom i okrenuo ključ.