Irena Skopljak Barić

Oni koji traže

Restorani su bili naša mjesta za surfanje. Mogli smo se zapljuskivati hranom koju je plima vrijednih ruku dovlačila na stol. Mogli smo biti zadovoljni.

Mogli smo, molim lijepo, tako vi mislite. Ali nismo. Mi smo bili Oni Koji Traže u našoj igri kauboja i Indijanaca. Kauboji su vodili restorane. Tako je moj tata govorio.

– Sami kauboji vode restorane – govorio bi.

Nije on htio nikoga uništavati. A osobito ako je za to bio dobro plaćen. Tako je govorio.

– Ne želim ja nikoga uništavati. Samo neka mi dobro plate – komentirao bi iako ga nikada o tome ništa nismo pitali.

A bio je dobro plaćen jer je dobro radio to što je radio. Ne znam točno što, ali svi su se u njegovoj blizini trudili biti jako pristojni i uljudni. Ne baš pri prvom susretu s njim, ali nakon nekog vremena svakako. Najčešće nakon što su ga pobliže upoznali. Pod pobliže upoznali mislim na doslovno blisko upoznavanje. Licem u lice, borom u boru, ako ih je bilo. Moj mi je tata često izgledao tako u susretu i razgovorima s drugim ljudima. Brojač bora. Ne znam što su drugi o tome mislili, ali meni to nije izgledalo ljubazno i fino. Ako su oni tako ljubazni, mislio sam, zašto i on ne može biti. Ljudi su imali pravo skrivati svoje godine, zar ne? Iako mi se katkad činilo da pred njim nitko ništa ne može skriti. Ipak je on radio za austrijski turistički ured. Bio je terenski čovjek, a činilo mi se da na terenu ne zapošljavaju baš bilo koga. To mi se sviđalo. Dobra mi je bila misao da je moj tata jako poseban. Baš onako – jako. Imao je to nešto s obrvama što je radio. Malo bi ih nakosio iznutra, da naprave istostranični trokut, a onda bi ih naglo izvio na krajevima i sve bi ti bilo jasno. Nešto si sjebao. I bilo ti je neugodno. Ta bi te, misliš, bezazlena kretnja, ogolila do kostiju. Došlo bi ti da samo pobereš odjeću oko sebe, presavineš se u donjem dijelu leđa i bježiš dok te noge nose. Samo bježiš. Sramotno. E, tih sam se gibljivih obrva nagledao. Doduše, nisu se mene ticale, barem ne uvijek, ali ne mogu reći da mi je zato bilo manje neugodno. Pitam se kad su svi ti turistički djelatnici shvatili važnost obrva.

Iako, čini mi se da smo radili puno gore stvari od izvijanja obrva. Obrve su bile samo šlag na torti, jagoda na šlagu ili kako se već kaže. Točka na i. Ovako bi to bilo. Moj je tata volio ribariti na rijeci. Nakon nekog vremena i ja sam zavolio ribariti na rijeci. Sestra i mama nikada nisu aktivno ribarile s nama, ali lijepo ih je bilo imati u društvu. One bi pripremale ulovljenu ribu. I puno pjevale. Sve izgleda idilično, zar ne? I meni bi bilo da nisam bio tamo. I meni bi bilo da sam na vašem mjestu. I meni bi bilo da se u zraku nisu širili zapusi usmrđene ribe. Dnevno. Taktika je bila: uloviti ribu, pustiti je da se izležava pod užarenim suncem na svježem zraku i tek je sutradan ili za dva dana pripremati. S pripremeljenom ribom, odlazili bismo u restorane i hotele. Tražili bismo ugodan stol za četvero, naručili ribu, SVJEŽU ribu, molim. A onda bi krenula zamjena. Servirana podvodna tijela sa žara zamjenjivali smo svojim usmrđenim bjelančevinama i to im plasirali. Tata bi tada pozivao osoblje, molim lijepo, ovo vi zovete svježom ribom, izvolite, pozovite mi kuhara, nekoga, želim razgovarati s onim tko mi se usudi reći da je ova riba svježa, da, moram priznati, tako i miriše, po svježoj porciji nove kanalizacijske cijevi, reći ćete, nova je, kako bi smrdila, molim, e, pa pokazat ću vam kako. U tim bih trenutcima gledao nas troje preostalih sudionika. Kimanje glavama bilo je na tatinoj strani jer smo znali da nakon toga slijede duga čašćenja, selidba u neki drugi grad, kupnja koječega. Često i novih računala, CD-a, sve bi bilo novo. Ne znam kako, ali svaki nas je novi slučaj s restoranom protegnuo i mogli smo imati što smo htjeli. Za sekundu fokus se preselio na osoblje. Oprostite, gospodine, meni nije jasno, ništa mi nije jasno, pa rekli su da je svježa, mora biti svježa, molim, nikada nemamo ništa osim svježeg mesa, a to se onda svakako odnosi i na ribu, svakako, prije svega na ribu, nije li, drugo možda i može biti ne-baš-svježe, nije da je tako, ali moglo bi biti, zar ne, ali s ribom ne, ona mora biti, ona JEST svježa, evo zvat ću kuhara. Tada moj otac vadi iskaznicu i kreće za osobljem u kuhinju. Svi se sklanjaju pred iskaznicom, gledam ih, kao da će iz nje poteći neki golemi slap ili da će vatra isti tren zahvatiti njihove trepavice. Eto, tako se svi boje moga tate koji samo radi svoj posao. Mi, mama, sestra i ja, nastavljamo sjediti i buljiti u bljutavo omega-3 biće na tanjuru i mislimo o gladi i kako jedva čekamo doći kući, otvoriti plastiku s ribljim jelovnikom današnjeg restorana i uživati. Nikada nismo potpuno gladni odlazili na ove misije, ali čovjek ogladni od poštena posla. Nije to lako. Nikako ništa od ovoga nije lako. Stvarno se divim svom ocu. On ovako radi cijeli život. I još uvijek je jednako uspješan. Bravo, tata.

Često smo, za promjenu, ali svakako i zbog tatina posla, odsjedali u hotelima. Nisam baš siguran je li bilo zbog ili radi posla kad već o tome govorim. Iako, čini mi se da to ovdje nije ni važno. Uglavnom, mnogi su hoteli bili prvoklasni i uglađeni. Voljeli smo to. Usluga do usluge, ti doslovno samo trebaš disati. I nadati se da nećeš zaboraviti i na to. Sestra i ja voljeli smo minibar i stotine čokoladica u njemu. Mama bi također zraknula u njega u potrazi za energetskim pićem da izdrži što dulje dok bi na bezbrojnim programima svakih pola sata bila iznenađena nekom novom serijom na kojoj su se naizmjenično svađali i ljubili. A sve bi bilo popraćeno dramatičnom glazbom. I svađa i ljubljenje nastupilo bi netom prije ili odmah nakon tonirane najave. Tan-tan-tan-taaan.

Tata je volio kupke. Duge, mekane, vlažne, dopadljive, sapuničaste kupke. Cijeli je hotel povremeno mirisao po mom tati iz trokrilne pjenušave kade. Imao sam osjećaj da svi znaju što radi. Mislim, nije da je radio nešto za što se ne bi smjelo znati, ali meni je kao sinu ta slika vlastitog tate u sapunici bila poprilično neugodna. Ponekad mi se činilo da me ta slika u stanju ogoliti puno prije i puno bolnije od trokutastih i izvijenih obrva.

Onda bi, nakon kupke, otpuštao vodu iz kade i ubacivao žohare sakupljene po lošijim hotelskim odredištima, u kakvima smo rijetko boravili, i plejadu ostalih insekata koje smo sestra i ja ritualno sakupljali uz rijeku na kojoj smo dočekivali usmrđenu ribu i reflektirane sutone. Mama bi tako gledala sutone. U odrazu rijeke i to bi joj bila izlika da se približi rukama tatinu struku i ovije ih oko njega. I tati se to sviđalo pa su često tako ostajali do potpunog mraka. Ili dok posljednja riba ne zagrize. Najprije bi zvao na telefon, halo, hitna intervencija, soba ta i ta, molim, kakav je ovo način, čovjek se ne može ni okupati kada hoće, a naplatiti znate, je li, sramota, ovako što, žohari, bube, insekticidni gadovi, meni ste ih našli pod nos, je li, molim lijepo, izvolite, želim odmah nekoga vidjeti, nemojte vi meni gospodine, odmah pošaljite nekoga, tako je. Za trenutak užurbane noge zaustavljale bi se s druge strane sobe te i te. Gospodine, oprostite, mene su poslali, ja ne znam, oprostite, gospodine, kako se to moglo dogoditi, pa žohari, pa to je nemoguće, ja ih nikada nisam vidjela, da vidim, da, da, jao, ja se ispričavam, ovo je sramota, ovo je, ja se... Tata bi tada vadio iskaznicu, a pokunjeno osoblje izvelo bi ga iz sobe.

– Otišao je upravitelju. Tako se to radi – rekla bi mama kad bismo ostali sami. Sestra i ja ogulili bismo i dvadesetu čokoladicu i mazali se njom po licu. To je bila hotelska igra Indijanaca. Ona bi od mene učinila Onoga Koji Lovi Ribu, a ja bih nju učinio Onom Koja Sakuplja Žohare i valjali bismo se od smijeha. Pa i licem prema podu, uz pod, po podu. Neka i oni nešto rade, mislili smo. Riba i žohari, mmm, kako prigodno, nije li mama, pitali smo.

– Hmhm – promrmljala bi mama, a strujanje iz njezinih glasnica prigušio bi jeftini španjolski s malog ekrana.

Yo te quiero , Juan. Te quiero mi amor. Para siempre.