Nenad Stojković

Paučina

Zora je tek odškrinula lijes noći nad nepreglednom šumom koja je krckala od mraza. U zraku je mirisao snijeg. Prvi je pucanj ispalio ptice u oštar let. Stotine crnih strelica odaslanih kroz krošnje. Pljusak je iglica zasuo dva dragovoljca stisnuta uz korijenje gorostasnog stabla. Ostatak se jedinice držao u blizini povirujući povremeno prema bljeskanju iz nedaleke gudure gdje su Srbi upravo uhvatili sami sebe u zasjedi. Krajišnici su bjesomučno pucali po svojim saveznicima iz obližnjeg sela.

- Ma, jesu to oni... – smrknuto će Tomo.

- Jesam ti rek'o! Kreteni – dobaci Medalja koji je nadimak dobio po imenjaku i prezimenjaku, osvajaču prve plivačke medalje za Hrvatsku.

- Rugala se sova sjenici – uzdahne Tomo podsjećajući ih kako su se i oni našli u istoj situaciji prije točno tjedan dana.

- Jebenti život! Nema ničega jadnijeg nego umrijeti u utorak! – Medalja ponovi izjavu od prošlog utorka.

- Da ga jebeš, ima tu neke simbolike! – kreštavo će Pop zadužen za opskrbu drogom koju je uglavnom skladištio u sebi. – Ubijamo sami sebe k'o djeca –razgoračenih očiju i naceren nastavi pratiti vatromet.

- Ne seri, Pope – sreže Tomo. - Mucalo, čekat ćemo da se porokaju pa dojavit' topnicima položaj.

Divovski se mladić natovaren komunikacijskom opremom uspravi na koljeno:

- N-n-na za-za-po-vije-vije-vijed!

- E ubij me, ali kako taj nikad ne muca kad je na radiju, to mi neće nikad bit jasno! – Medalja pljesne dlanom po koljenu.

Neprijateljska prijateljska vatra zamre. Začuju daleki glas ponad gudure:

- Ooooj ustaše! Predaj se, il će da vam se najebemo keve do kraja!

Nakon kratkog muka javi se glas iz gudure:

- Ma koga bre ti varaš, simulantu jedan, majmune ustaški! Zna Srbin svoga! Ima da vas pobijemo k'o zecove i nabijemo na kurac!

- Tako vam je to, djeco, kad vikend četnici rade utorkom – dobaci Pop sa smijehom koji je više zvučao kao siktanje.

- Bome... Meni je sad malo neugoda. Ovo stvarno zvuči dosta slično onim našim pregovorima – došapne Medalja.

- Debili! I mi i oni. Začepite! – potmulo zakipi Tomo.

Uslijedi grohotan smijeh s povišenja na susjednoj pozornici:

- E sad si se odao, ujo! I ti ćeš meni o srbstvu da pričaš, BRE! Pa samo ste vi tako bolestan narod da zečeve nabijate na kurac! Hvataj onda ovog zeca, pičko krivousta!

S time se pucnjava nastavila sve dok svjetlo nije potpuno ispunilo nebo natovareno podbuhlim oblacima. Tomo je odveo još dalje svoju jedinicu kad su bitnici dojavili položaj preživjelih dušmana. Nitko više nije vjerovao muzejskim haubicama koje su imale otklon preko kilometra, često ciljale jedno selo a pogađale drugo. Nakon što su i topovski udari utihnuli, Tomo povede okolnim putem do napuštenih neprijateljskih položaja. Gudura je bila razrovana, divovsko drveće oguljeno ili raskoljeno. Usred sveg tog uništenja pronašli su tek tri nepomična borca u udolini i još dvojicu na uzvisini. U ratu je sve bilo suprotno od onoga kakvim se prikazivalo u filmovima. Više je nalikovalo na život. Trčalo se nasumce, držalo zaklona i pucalo napamet čekajući da ludilo skonča.

Tomo zastane nad ostacima muškarca razdrljane maskirne košulje ispod koje se beljila izrešetana kričava majica s natpisom ''The Greatful Dead''. Pokojnikove su smrznute oči bježale sjeveru, vjerojatno ka domu.

- E jebenti utorak! Ovo baš nitko nije zalužio – Medalja stane do zapovjednika.

- Što!?

- Povukli su se prema istoku – pojasni Medalja postavljajući ruke na bokove.

– Vjerojatno im se žuri. Dalek je put do Tokija! – priđe im nacereni krezubi Pop zalizujući dugu sijedu kosu.

- Mi ćemo onda... – Tomo isprati pogled leša u neprobojne sjene šume. - Zauzeti selo – klekne, zaklopi pokojniku vjeđe i protrlja vlastite čekajući da popusti glavobolja.

* * *

Miloš prebaci vrećicu s hranom u ruku kojom je držao golemu vreću s plastičnim bocama. Protrlja bubnjajuće sljepoočnice. Dvadeset godina migrena se nagomilalo u kritični umor. Prene ga kreštanje auto razglasa u prolazu:

- Četvrto ponavljanje izbora! Građanska mreža i Konzum pozivaju sve građane da izađu na izbore! Obavite svoju dužnost! Navijački rekviziti za izbore u Konzumu!

Okrene se i natkrovi rukom oči kao da ga smeta blještavilo rasvjete. Zaškilji prema parku gdje se svećenik s megafonom obraćao okupljenima.

- Što je svatko od nas nego mala muha u Isusovoj mreži! Što možemo sami bez ljubavi Njegove!

Miloš spusti ruku fokusirajući blijedi trag prodanog prstena. Namršten zakorači unatrag rastvarajući petom ulaz u zgradu. Došeta do dizala, kvrcne gumb i istom mu zadrhti jakna. Izvuče napuklu Nokiju i odgovori na poziv piljeći u poderane cipele.

- Halo?

- Gospodin Milošević?

- Tko je to?

- Inspektor Plenković pri telefonu. Zovem radi slučaja gospođe Ruže Tomašić.

- Aha! – rastvorena vrata prizovu Miloševu pažnju. – A-ha! Drago mi je da ste konačno nazvali! Čekamo već dugo... – uđe u dizalo te laktom pritisne ploču.

- Vidite, gospodine, čini se da smo završili u slijepoj ulici.

- Kako mislite u slijepoj ulici!? – Milošević se zaljulja od grubog polijetanja dotrajalog lifta. – Pa tri mjeseca se niste javili!?

- Gledajte, u ovom slučaju radi se o primopredaji gotovine, bez svjedoka. Gospođa je navodno predala određenu svotu novaca Velikom Horvatovu odnosno... – u pauzi se začuje listanje papira. – Izvjesnom gospodinu Gojku Pašaliću-Škegri.

- Određenu svotu!? Pa to joj je životna ušteđevina, čovječe! To je sve što ima! – Miloš napusti dizalo i krene niz zamračeni hodnik.

- Bez obzira. Gospodin Škegro niječe da je ikada došlo do takvog susreta ili prijenosa sredstava. Bez drugih dokaza, praktički je to njegova riječ protiv njene. Nemoćni smo.

- Ali zvala ga je u onu njegovu emisiju! Valjda ima dokaza o tome!

- Jedno ne možemo povezati s drugim!

- Pa taj joj je kreten ponudio ''privatne konzultacije'' u eteru! Našao sam snimku!

- Svejedno...

- A mjesto gdje je rekla da mu je dala novac!? Bio sam tamo! Imaju kamere na sve strane!

- Za takvu snimku ne znamo.

- MO-LIM!? – Milošev glas odjekne pustim spiralnim stubištem okovanim rešetkama. – Pa što znate!? Što ste vi uopće ovih mjeseci radili!? Jeste li išta radili?! Je li vi to ne radite ništa neko vrijeme pa onda nazovete i kažete – nemoćni smo! – pritisne svom snagom zvonce.

- To nije slučaj!

- Vi ste slučaj! Policija!

- Gospodine, vi se obraćate službenoj osobi. Upozoravam Vas da koristite primjereni ton.

- Mislim da nije moj ton problem ovdje! Pa jeste li ga barem priveli na ispitivanje!?

- Gospodine, mi smo ovdje kako bi štitili prava svih hrvatskih građana!

- Pa taj ni nije hrvatski građanin! Pričao sam s njegovom bivšom asistenticom, tajnicom, šta li je... On je građanin Bosne i Hercegovine! Da! Prije nego što je postao veliki televizijski mag i duhovnjak, navodno je tamo izvodio svoja čuda za našu vladu. Govori se da je masovno podizao mrtve za vrijeme izbora! Je li u tome problem!? Je li u tom grmu leži nemoć?!

- Ja ne znam... Gospodine, ovo je sad bujica nepovezanih i neprovjerenih podataka. Uz to nema nikakvu vezu sa slučajem gospođe Tomašević.

- Gospodine Plenkoviću...

- Inspektor!

- Gospodine inspektore Plenkoviću, ostanite malo na vezi jer ću vam inače doći dolje u stanicu i složit ću vam šou.

- Tko je? – sitna figura rastvori vrata vezana lancem.

- Ja sam gospođo Ružo. Donio sam vam večeru. Tu sam svaki dan.

- Jesi siguran?

- Jesam. Hajde, pustite me unutra.

- Nećeš ti meni naređivati!

- Večeru sam vam donio, Ružo! Večeru!

- A gladna sam... Dobro onda – starica skine lanac i zagega se niz hodnik.

- Sad ću ja! – Miloš odloži vreću s bocama u kut kraj ulaza i vrati telefon na uho. – Halo?

- Gledajte, ja nemam više vremena.

- Pretjerao sam. Ja se ispričavam – Miloš zatvori ulazna vrata za sobom. – Evo lijepo vas molim, pokušajte. Radi se o senilnoj ženi – upali svjetlo i stane pred obješenim okvirom. - Vjeruje svemu i svačemu. Pa taman prije Velikog Horvatova, neka joj je prevarantica prodala za par tisuća originalnu pisanu izjavu francuskog kralja Luja XIV, a piše na hrvatskom! I to sam Vam prijavio! Pa ništa.

- Taj slučaj nije bio dodijeljen meni – osjeti se premaz podsmijeha u Plenkovićevom glasu.

- Gledajte, nije još otplatila stan i od sutra je podložna deložaciji – Miloš se osloni čelom o zid. - Banka će je izbaciti na ulicu. Imajte milosti. Nema nikoga.

- Kako nema? A Vi?

- Ja sam samo prijatelj njenog pokojnog sina i ne mogu...

- Čekajte. Zar niste rekli da je baka?

- A detektiva! Svaka čast! Pa to se samo tako kaže! Kao što vama piše na autima sigurnost i povjerenje! Tko u to doslovno vjeruje!?

Gospodin inspektor poklopi slušalicu.

- Ma pička ti... – promrmlja veteran u telefon, odsloni se i suoči sa svojom umornom zamračenom siluetom na ostakljenom natpisu – Država, to sam ja! – Milošću Božjom Vaš Luj Četrnesti.

Duboko udahne, nategne osmijeh i uđe u dnevni boravak. Gospođa je Ruža sjedila na kauču pred urlajućim televizorom.

- Evo večere...

- Konačno. Je li večera za pet? – gospođa Ruža se okrene posjetitelju žmireći na lijevo oko pojedeno bijelim nitima mrene.

- Ma za deset! – Miloš krene kroz sobu prema otvorenim vratima kuhinje.

- Može bit' i zadnja – domaćica presretne gosta i preuzme vrećicu.

- Nemojte tako, Ružo.

- Jesi ti gladan?

- Nisam – Miloš se primi za usahli trbuh.

- Sjedi tu.

Miloš sjedne na kauč pokraj stalka na kojem se, između svjetlećih gospa koje nisu svijetlile i uskršnjih zečića sa navijačkim Konzum zastavicama, nalazilo i nešto od vrijednosti. Uokvirene su fotografije prikazivale anđeosku figuru mlade Ruže na radnoj akciji, nasmijanu obitelj na izletu u šumi, krhotinu davno izgubljene svjetlosti zadržane na papiru.

- Nego, sine... – javi se starica kroz lupu u kuhinji. – Kako ti je ono ime?

Milošević spazi na ekranu reklamu za banku.

- Ivan Horvat!

- Dobro je – uzdahne Ruža s pladnjem u rukama. – Barem nisi Srbin – sjedne do gosta i spusti večeru na stolić.

Uslijedi kratka neugodna tišina.

– Sina su mi ubili. Mog jedinca. Mog Tomislava.

- Žao mi je – ponovi svakodnevnu sućut.

- Važno da nije patio.

- Naravno.

- Dobro miriše – Ruža se nagne nad objed njuškajući.

- Ne bih znao.

- Pa da! Ti nemaš njuha.

- A toga se sjećate!?

- Tko bi tako nešto zaboravio!?

- Istina – Horvat kimne glavom. – Nego, Ružo, da vas pitam. Imate li Vi još nekoga od rodb...

- Šššš! Evo ga! Pojačaj! – uzbuđena starica ispusti žlicu u varivo i ukaže prema odloženom daljinskom upravljaču.

S televizora zatrešti ''Lijepa li si'' uz špicu zavijorenih hrvatskih zastava što su otkrivale Isusa uz svjetleću gospu na gori. Na obronku je ležao natpis ''Veliki Horvatov''. Uskoro se pojavi i gojazni čudotvorac posjednut za stolom zatrpanim kristalnim kuglama i križevima. Podbuhli su obrazi skupljali sitne oči bliže kljukastom nosu, a ćelenku je skrivao šareni turban. Njegovu neprirodnu preplanulost dodatno su isticale mreže s nogometnih golova obješene poput zavjesa u pozadini.

* * *

Stari je propucani televizor sjedio na panju između nekoliko oronulih kuća i razvalina koje su na proplanku glumile selo. Predvodnica se šuljala od nastambe do nastambe signalizirajući da su napuštene. Na ulazu u naselje, Pop nagazi srušeni žućkasti natpis ''Paukovci''.

- Pa ovo je moje selo!

- Ka-ko mi-misliš tvo-je se-selo?

- Ovako mislim! – Pop zavrne rukav pokazujući izduženu tetovažu crnog pauka.

Zapovjednik ga u prolazu ćušne po glavi.

- Pop je budala koja se ponosi nekad najgorom bandom u gradu. Umreženi šljam koji je odgulio Goli otok ili je u zatvoru ili bi trebao biti! – Tomo ubrza prema kući na rubu sela.

Učinilo mu se da je zamijetio pokret. Medalja krene uz njega. Stisnu kalašnjikove iskrivljenih cijevi te banu na vrata. Zamračena prostorija izjedena vlagom nije nudila puno osim prljavog stola s rasčerupanim radiom, štednjakom na drva i krevetom. Namršte se na ponavljajući hrapavi zvuk. Nagnu se u stranu i ugledaju iza stolice ženske nožice koje su strugale o drveni pod ne bi li se brže-bolje ugurale pod krevet. Tomo kimne suborcu i ubrza uz drvene stube ka tavanici. Medalja naglo podigne pleteni pokrivač koji je skrivao dno kreveta. Starica zavrišti i koprcanjem zatrese čitavi krevet.

- Polako bakice! – Medalja zgužvanog lica stavi prst u uho.

- Nemoj je terorizirat'! – dovikne Tomo koji je s vrha stubišta promatrao skučenu sobicu u potkrovlju i plakat ''The Greatful Dead'' iznad praznog ležaja.

Zapovjednik se spusti u prizemlje dok je Medalja izvlačio za noge domaćicu.

- NE! Nemoj da me koljete! NE-ĆU!

Medalja se nagne nad polegnutu staricu naglašavajući svaku riječ:

- Ne brini, bako! Ovdje su sve pankeri, metalci i stari rokeri! Oni koji slušaju cajke, oni kolju! Ne mi!

- Zašto se dereš, budalo!? Vidiš da je plašiš! – Tomo povuče mladca u stranu. – Idemo bako. Neće vam nitko ništa – uhvati je pod ruku i smjesti na stolicu.

- Nemoj sine. Nemoj da me kolješ – plačno će starica izbuljenih plavih očiju i utonulih obraza vraćajući ispale lokne sijede kose pod crnu maramu.

- Neće vam nitko ništa, bako – Tomo sjedne pred nju slažući najiskreniji osmijeh koji je mogao. – Jeste li sami ovdje?

- Ja? – letimično pogleda Medalju pa Popa na vratima koji je ušmrkavao nešto i vrati pogled razbijenom radiju punom paučine. – Jesam, sine! Stara Dobrica, sama k'o ćuk!

Čula je strastveni glas s radija:

Povampirene ustaške horde krenule su u pokolj svega srpskog, žene, dece i staraca!

- Jeste gladni, bako? – Tomo digne ruku k Medalji i zaškljoca prstima.

Spaljuju sela, kolju bebe i piju im krv – na tašte!

- Nisam, sine – starica zakrulji preklapajući ruke na krilu. – Sad će mi unuk da se vrati sa svojima. Bolje da odete.

- Ne brinite bako. Evo vama malo – Tomo joj približi otvorenu konzervu mesnog doručka.

Ti si sledeća, Dobrice! Na kolac će da te nabiju pa da plešu oko tebe Đavlu u slavu! – u šupljem je zvučniku pauk šetao po jajetu punom svoga nakota.

- Neću ti ja to, sine – bakica odgurne hranu.

- A zašto?

- Oćeš da me otruješ! Misliš da ja ne znam! – Dobrica izazove smijeh.

- Ali bako... Evo vidi – Tomo uzme prstohvat mesnog doručka i pojede ga.

- Ma more nećeš da me prevariš. K'o da ja ne znam da su vas sve vakcinisali protiv toga!

- Cijepili su tebe protiv mozga – dobaci Pop s praga lutajući pogledom po nebu. – Hej, jeste vi čuli za one neke niti, kao paučina koju ispuštaju iz aviona pa se ljudi razbole?

- To je Amerika, sine! Eksperimentišu oni nad svima nama!

- Pope, ajde se urokavaj negdje drugdje – smrknuto će Tomo oduzetom vojniku koji ga zanemari. – Dobro, bako a kako Vam je prezime?

- Milović. Pokojni mi sin Dražen, a unuk Dimitrije.

- Drago mi je, bako. Ja sam Tomislav Tomašić, a ovo je... – Tomo zastane pokazujući na Medalju. – Čekajte malo. Jeste rekli Dražen? Dražen Milović!?

- Jesam – bakica zakrene glavom.

- Što je bio po zanatu?

- Vojnik. Kapetan.

- Pa on je meni bio zapovjednik u Puli, dolje na Muzilu dok sam služio JNA! On mi je k'o drugi otac bio!

- Moj Dražen?!

- Da! S malim ožiljkom ovdje! – Tomo dotakne stranu čela.

Dobrica pljesne dlanovima, ispreplete prste i oči joj se ispune suzama.

- To je on! Ovdje se to okrznuo – dotakne odvaljeni kut stola. - Moj jedinac! Ubiše mi ga...

Ustaše, Dobrice!

Starica skoči sa stolice i zagrli Tomu ridajući. Okrenula je zapovjednikovu glavu prema izlazu točno u trenutku kad je Pop repetirao oružje:

- Je-bote! Svi ste puni paučine!

Tomo odgurne staricu i gurne Medalju u stranu. Rafal odjekne proplankom, kroz zidine šume sve do vrhova brda gdje se magla plela s oblacima. Zapovjednik posrne, a unezvjereni Pop ispusti strojnicu i potrči preko sela. Medalja primi Tomu koji pritisne gejzire krvi na boku i grudima.

- Ku-ku lele! Ubiše me! – zastenje Dobrica primajući se za rupu u trbuhu.

Eto ti ga na, Dobrice, kad ne slušaš vesti!

Tomo pomete radio sa stola pokušavajući ustati. Na pragu se stvori zadihani Mucalo.

- P-p-prrr-prilaze! Ču-ču-čuli su pu-pu...

- Shvatili smo! – zareži Tomo, pogleda svoje rane i Medalju na rubu plača. – Vodi ih odavde!

- Ali, nosit ću te!

- Ti se nosi! Odmah! – Tomo prsne slinu i krv na mladića. - Slušaj zapovijed!

Medalja se pokori nakon kratkog nećkanja. Zadnje što je Tomo čuo od svog prijatelja bilo je udaljeno:

- Bježiš k'o zec! Bježi, Pope! Jebat ću ti mater! Nabijem te na kurac!

Zapovijednik se prevali sa stolice i dočeka četveronoške:

- Ba-bako, može zamolba.

- Šta je sine?

- Zagušljivo je ovdje. Ajde mi pomozi da vidim nebo još jednom.

- Oću, sine. Ako mogu, neću da nitko pati – starica se dogega do vojnika i pripomogne mu na noge.

Tomo povuče konzervu sa stola u džep. Oslonjen o Dobricu s jedne i pušku s druge strane dovuče se do par naslaganih debala. Tu zasjednu pred mrtvim televizorom na panju.

- Doručak i televizija – slabašno se nasmiješi Tomo izvlačeći hranu. – Sad bi ti bako sigurno pogledala vijesti.

- Sine, dosta je baki Dobrici vesti za ceo život – starica se zagleda u visoko sivilo. – Jel' ti znaš... Pa ja se sećam kad je kralj odleteo sa svim našim zlatom. Oni odlete i ostave nas ovde, napuštene... – bakica se ramenom nasloni na vojnika.

- Da gledamo sami sebe – Tomo pokuša još jednom izoštriti njihove obrise u odrazu probijenog mrtvog zaslona, stakla popucalog u uzorku mreže.

Oboje su stigli još jednom pogledati nebo s kojeg je za jedno počeo sipiti snijeg, a za drugo vlaknasta paučina.

* * *

Medalja je sve teže pratio istetovirane nožice koje su virile ispod zasukanog rukava Velikog Horvatova. Riječi su odzvanjale kao na misi, a slika se mutila dok nije počela ličiti na vlakna.

- Vidite li vi ovo, Ru-žo? – petljao mu se jezik.

- Ako još mogu pročitati svoju poštu, vidim i ovo.

- Po-štu? – Miloš se namršti na omamljenost. – Od banke?

- Nemaš ti nos za te stvari, sine.

- Koje stvari?

- Zaboravila sam. Zaboravili su oni nas pa sam ja zaboravila njih.

- Namjestit ću vam sliku... – Miloš uzaludno pokuša ustati prema zaslonu koji se sad činio ispunjen snijegom.

- Nema više namještanja slike... Namještena je slika.

- Ružo... Je-ste, jeste li Vi pustili plin... u kuhinji?

- Ni-nisam ja – Ruža se sruši postrance o Miloševo rame.

- Ne-go tko je?

- Srbi.

- Srbi – Medalja istjera podsmijeh kroz nos zagledan o svoju opruženu ruku, trzajuće prste poput nožica prevrnutog pauka i dlan ispunjen prepletenim nitima.